Zamak mučenja 1 dio

(prolećna bajka za stariju decu)

U nekom kraljevstvu, u nekoj državi... ili, ne, čitaoče moj, ne tako; bolje - ovako: u jednom gradu - nazovimo ovaj grad grad N - živjela je porodica. A ova porodica je, kako kažu u raznim zvaničnim institucijama, bila kompletna i prosperitetna, odnosno sastojala se od oca, koji se zvao... međutim, kako se zvao otac, ne igra nikakvu ulogu u našoj istoriji, i majka koja se takođe zvala nešto . I imali su dva sina - najstariji sin se zvao Vanja, a mlađi sin se zvao Rostik. Odnosno, najmlađe se puno zvalo Rostislav, ali je još bio mali, pa su ga svi zvali njegovim umanjivim ljupkim imenom - Rostik.

Ali prije nego što ispričate samu priču koja se dogodila u gradu N, potrebno je reći barem nekoliko riječi o samom gradu. I to ne zato što ima neku ulogu – nema nikakvu ulogu u našoj istoriji, ali reći barem nekoliko riječi o gradu N potrebno je, da tako kažem, za ljepotu početka.

Grad N, u kome je porodica živela, nije bio ni veliki ni mali, ni baš južni, ali ni baš severni – grad N je bio najobičniji grad, i imao je sve što bi trebalo da bude u svakom gradu koji poštuje sebe, i tačno. pa, odnosno šta znači „tačno“. U gradu N bilo je svega po malo: nekoliko pijaca, nekoliko škola, kazino, dvije “Intimate” prodavnice (jedna u suterenu stambene zgrade, a druga u glavnoj ulici - Ulici pobjedničke demokratije) , postojale su pozamašne radnje „Elite“ i „Elite plus“ u privatnom vlasništvu nekoliko poznatih urbanih demokratskih reformatora, a bilo je i dosta drugih, pa čak i drugih radnji i radnji u kojima se moglo kupiti gotovo sve – i onih koji su imali Novac je hrabro ulazio i kupovao, a ulazili su i oni koji su imali malo ili nimalo, ali nisu kupovali, nego su jednostavno gledali šta ima na sniženju i šta se u principu može kupiti. Naravno, postojao je gradski park u gradu N, u kojem su se vikendom odmarali ugledni građani, a svim ostalim danima odmarali građani bez određenog prebivališta – nekadašnji inteligentni ljudi. Podrazumeva se da je grad N imao svoju Žutu kuću, a tačno nasuprot ove kuće stajao je svrsishodan drevni čovek - Iljič. Ovdje je, naravno, došlo do neslaganja, tačnije čak do dva neslaganja.Prvo se u svim drugim gradovima kuća ili, recimo, palata, u kojoj su se rješavali raznorazni problemi običnih građana, zvala Bijela, ali u gradu N baš ova kuća-palata, da bi se produhovila nova sloboda, lokalna reformatori-esteti su naredili da bude obojena u zlatnu i sunčanu boju - u boju nadolazeće beskrajne radosti...i mada je kasnije ona, ova kuća-palata, više puta prefarbavana i, da bi se poboljšao rad sa običnim građanima, unapređivana i iznutra restaurirana , originalni naziv - isključivo na osnovu vanjske boje, a ne na unutrašnjem sadržaju - zaglavio i ostao ; To su rekli: "žuta kuća." A drugi problem je bio bezvlasnik, otupjeli Iljič. Činjenica je da su mnogi mladi građani, koji su se jurili u jatima po radnjama koje se nalaze na glavnoj gradskoj ulici - ulici Pobjedničke demokratije, i gledajući šta bi u principu mogli kupiti, imali najnejasnije ideje o Iljiču, a mnogi čak i pretpostavili da se radi o spomeniku bivšem inteligentnom čovjeku, budući da je Iljič, prikazan u bronzi, na vjetru istorije izgledao bez vlasnika, kao odraslo dijete beskućnika, odnosno bio je neuredan i temeljito uprljan od strane nepartijskih ptice koje sleću na njega. U gradu je postojao i veliki Noćni klub, za koji je zgrada bivše Gradske biblioteke preuređena kao nepotrebna, a tu su i tramvaji i trolejbusi; Međutim, metroa nije bilo. Ali ono najvažnije što se dogodilo u gradu i ono što je grad N učinilo modernim, u korak s vremenom - ovo je, prvo, bio gotovo pravi teroristički akt, o kojem su tri dana svi pričali u gradu, a drugo, zabilježena je pojava serijskog manijaka, koji je za kratko vrijeme uzbunio sve ugledne građane i ostale stanovnike grada.I evo... evo, čitaoče moj, moram još malo da kažem.

Zapravo, nema potrebe objašnjavati i objašnjavati šta je "teroristički akt" i ko su "serijski manijaci" - sada svi bez izuzetka znaju za oboje, i oni mladi građani koji ne znaju ko je Iljič. , a u radnje redovno zalaze samo da bi – u nedostatku novca – besramno sanjali, o manijacima i terorističkim aktima znaju gotovo bolje od svih ostalih građana zajedno; jednom rečju, svako je, ne plašimo se da upadnemo u preterivanje, obuhvaćen ovim znanjem, toliko neophodnim da bi se osećao moderno i napredno. Naravno, za neke je ovo tragedija ili čak smrt, a tu zašutimo na neko vrijeme... a istovremeno, koliko god to žalosno priznati, i teroristički napadi i manijaci nisu postali samo znak našeg vreme, ali vizit karta baš ovog vremena, što znači... tačno. Koji grad koji poštuje sebe bi sebi dozvolio bez ovoga. Možda najbeskorisniji, najosjećeniji i potpuno zaostali gradić, u koji - zbog zaostalosti - još uvijek vjeruju da Boga nema... inače, u gradu N vrlo je mnogo, a posebno Gradska elita, vjerovala u Bogu; u svakom slučaju, kojom rukom se treba krstiti i iz kog dela tela treba izgovoriti ovo bogougodno delo, oni su već znali čvrsto - u duhu vremena... ali ne govorimo sada o tome - ovo je usput. Dakle, u gradu N dugo vremena nije bilo ni jednog ni drugog. Mislim, nije bilo terorističkih napada, nije bilo manijaka.U mnogim gradovima se sve to dešavalo, pa čak i nekoliko puta, ali grad N ipak nije mogao biti toga dostojan i iz tog razloga se, malo po malo, počeo osjećati na marginama modernosti, iako, da pojasnimo radi pravednosti, oni su već u gradu N svom snagom vjerovali u Boga, a posebno revnosno vjerovali oni koji nikada prije nisu vjerovali ni za kakvu svotu novca - u ovom dijelu, odnosno u dijelu vjere, dimu, kao kažu, stajao kao jaram. Ali sa terorističkim napadima sve nekako nije išlo... I eto, odgovarajući na zov vremena, lokalni unutrašnji organi su se na vrijeme snašli: jednog od sunčanih, vedrih dana, kada je grad već bio gušeći se od bezobrazluka njenog postojanja, mladić je mirno ušetao u jednu od poštanskih ureda neodređenog izgleda, otvorio aktovku neupadljive boje i, vadeći mali paket iz aktovke, odjednom počeo brzo da posipa sve oko sebe - desno i otišla - sa nekakvim bijelim prahom... a onda je, isto tako iznenada i nepredvidivo, prekinuvši ovu aktivnost, mladić neodređenog izgleda iskočio kao metak i nestao u nepoznatom pravcu. Sve se dogodilo iznenada i munjevitom brzinom, a ipak, za ovo kratko vrijeme, jedan od dva klijenta koji se nalaze u prostorijama Pošte veze uspio je histerizirati, a šef Pošte veze čak je izgubio svijest i samo mlada djevojka operaterka, uprkos trodnevnoj trudnoći, nije bila na gubitku i počela je drhtavim prstima birati "02" - bilo je jasno da je počinjen teroristički napad, pogotovo što je nešto slično, ili skoro slično, bilo već se dogodilo u jednoj od dvije Amerike s druge strane jednog od dva okeana.Zavijajući sirenama, brojni predstavnici vlasti koji su u trenu pristigli blokirali su ulicu, ogradili devetospratnicu, u čijem prizemlju se nalazila nesretna Pošta, i počeli da održavaju svakakve manifestacije; službeni pas koji je stigao veselo je mahao repom i čak kao da je namignuo dečacima koji su stajali u daljini, koji su ga gledali s poštovanjem esteta koji se dive autentičnoj "Mona Lizi", ali... mahajući repom, službeni pas jeste. ne pokupi trag. I tek do ručka, kada je grad već brujao poput poremećene košnice, a detalji o događaju, zauzvrat dobijajući sve više detalja, prenošeni su od usta do usta brzinom širokopojasne elektronske komunikacije, službeno je objavljeno da se radi o trening događaj u vezi sa sve učestalošću terorističkih napada na drugoj strani jednog od dva okeana. Grad nije odmah povjerovao zvaničnoj izjavi - grad nije htio vjerovati u banalnu i potpuno neshvatljivu provjeru budnosti bez prethodne najave. “Kakav test. - govorili su svi u gradu koji su mogli da pričaju. – Gdje ste vidjeli u našem gradu da se provjerava budnost, a da se unaprijed ne obavještavaju oni koji se provjeravaju. Ovo je teroristički napad... teroristički napad. Teroristički napad. - uvjeravali su se uzbuđeni stanovnici grada, - pravi teroristički napad. I još tri dana grad je na sve moguće načine žvakao ono što se dogodilo. I mada sam kasnije ipak morao da se složim da je to bio test, a ne pravi teroristički čin, grad je ipak malo poštovao sebe: urlik sirena, mitraljeza... „Kao jebote na TV-u!“ - rekao je Ivan Ivanovič uzbuđeno Ivanu Nikiforoviču, sipajući pivo u krigle.„Da“, složi se Ivan Nikiforovič, „kao u stvarnom jebenom životu - jedan na jedan. Tako je grad N, koji je tri dana bio u usponu, dobio jedan od atributa modernosti - gotovo pravi teroristički čin, a sada nije bilo sramota otići na službeni put ili recimo u selo na odmoru, jer je - u slučaju sela - imalo šta da kažeš svojim manjim prijateljima, prosvećenim rođacima koji su po starom nastavili da misle da Boga nema... Stvar je ostala na manijaku.

A manijak nije dugo čekao grad - kao da je odgovorio na zahtjev vremena, manijak se ubrzo pojavio. Naime: sa pauzom od tri dana na Ulici demokratskih preobražaja... evo, čitaoče moj, pojasnit ću da se ne zbunite: ulica demokratskih preobražaja, iako je išla paralelno sa ulicom pobjedničke demokratije, još uvijek nije bila glavna, a osim toga, mnoge ulice koje poštuju samoga sebe, pa čak i parkovi u gradu N su u svom nazivu imali beskrajno slatku, ali i odgovornu riječ “demokratija”, a postojale su i ulice Demokratske borbe, demokratske slobode, tu je bila ulica Vođa demokratije, tu je bila Avenija večne demokratije, tu je bio Bulevar nepobedive demokratije gde su uveče šetale druge mlade i ne tako mlade sugrađanke u cilju neiskorenjive trgovine... ali nikad se ne zna . - u slavnom gradu N postojala je čak i ulica demokratskog Izyskisa, i iako je ova ulica bila prašnjava, neuređena i uglavnom se nalazila na samoj periferiji grada N, ali - ipak... tako: sa pauzom od tri dana, na ulici Demokratskih transformacija, neko nepoznat prvo je sreo devojku, a onda je pod izgovorom da pokaže štene odveo dečaka iza garaža i tamo... tamo iza garaža pokazao.Prvo, djevojčica od sedam godina; a tri dana kasnije - isto je pokazao i dečaku od osam i po godina, i jasno je da ovo što je ovaj neko pokazao uopšte nije štene, pa čak, mora se reći, daleko od šteneta - otvaranje njegov ogrtač, neko nepoznat, pokazao je mladim ljubiteljima štenaca nešto sasvim drugo, a ova druga stvar je imala sasvim pristojne, čak impozantne dimenzije, a osim toga, baš ta “druga stvar” bila je u uvjerljivom stanju, odnosno njuška top se diže uvis, postajući bogato ljubičasti na zracima zalazećeg sunca sa završetkom sličnim pečurki ili čak šaci čekića... u isto vreme devojka je počela da urla i pobegla, a dečak, koji je video „to ” tri dana nakon djevojčice, iako nije urlao, i on je pobjegao, kao što i drugi odrasli ljudi bježe od sudbine, zamišljajući da se mogu igrati žmurke sa sudbinom... Očigledno je manijak koji se pojavio bio to čini nema razlike kome tačno - dečaku ili devojčici - da pokaže svoje borbeno blago, ali ako se devojčica, ugledavši ovo blago, jednostavno uplašila, pa čak i jako uplašila, tada je dečak od osam i po godina upao u blaga zamišljenost, koja je, međutim, za oboje - i Nije škodilo dječaku i djevojčici da odmah o svemu ispričaju roditeljima kod kuće, koji su, nezavisno jedan od drugog, odmah prijavili šta se dogodilo gradskom odjeljenju. unutrašnjih organa. A kada su sa pauzom od tri dana u gradskom odeljenju unutrašnjih organa stigle dve izjave, postalo je jasno: u gradu se pojavio serijski manijak. Djevojčica i dječak su ispitivani, ali su se njihovi zbunjeni i istovremeno iskreni iskazi toliko razlikovali da su sastavljene dvije složene fotografije: jedna iz riječi dječaka, a druga iz riječi djevojčice. I potraga je počela.Osnova je bila verzija da je zbog trajnog odmora pod uticajem nadolazećeg proleća došlo do pogoršanja seksualnog promiskuiteta kod jednog od bivših inteligentnih ljudi, ali ni devojčica ni dečak nisu prepoznali nekog od bivših inteligentnih ljudi kao ljubitelj pokazivanja deci šteneta . A onda su počeli da razrađuju drugu verziju: koristeći dve identikit slike, koje su prikazivale naizgled potpuno različite kandidate za manijake, počeli su da traže manijaka na dve stanice - železničkoj i autobuskoj, kao i na aerodromu. I dok su bezuspješno tragali, grad je živio intenzivnim duhovnim životom: prepričavali su se detalji, prisjećali se sličnih incidenata koji su se dogodili u drugim gradovima samopoštovanja, dok su najaktivniji građani zvali Unutarnje organe i prijavljivali sve koji su im se činili sumnjivi, a dečak koji je bio podvrgnut napadu nepoznatog manijaka, u školi i u dvorištu je neumorno pripovedao prijateljima i starijoj deci šta mu se desilo, i svako malo širio dlanove, kao što to rade kockarski ribari, do četrdeset centimetara, a ponekad i svih pedeset, što pokazuje veličinu "šteneta".A ono što je najzanimljivije je da su prijatelji žrtve napada i svi ostali mladi slušaoci, gledajući nezaboravnim očima u dlanove raširene u različitim smjerovima, povjerovali žrtvi, a ako bi nešto ponovo pitali nekoliko puta, bilo je samo van urođene ljubaznosti; međutim, pošteno treba reći da je među mladim slušaocima bilo nekih skeptika koji su, vidjevši svoje dlanove širom raširene, gledali sa sumnjom, ali onda su vidjeli da većina njihovih prijatelja i drugova vjeruje dječaku i počeli vjerovati dječak također; a kako ne bi povjerovao da je "to" od manijaka... O, kakve su strasti u gradu bile u punom jeku. Manijak nije uhvaćen, a žrtava više nije bilo, ali zahvaljujući ovom incidentu, koji ga je potresao na neko vrijeme, grad je dobio drugi atribut modernosti i, kao svaki grad koji poštuje sebe, sada je mogao samouvjereno gledati u budućnost... Međutim, čitaoče moj, to je sve što nije bilo juče, nego se sve dogodilo, i sve je to ušlo u zlatni fond istorijskog pamćenja grada N, koji neumorno i plodno stvara svoj novi - demokratska - istorija nakon pada prethodnog jarma bezalternativnog...

U takvom gradu - gradu N - živjela je najobičnija porodica, koja se sastojala od četiri osobe.Najstariji sin Vanja imao je već šesnaest godina, a mlađi brat Rostik bio je mlađi, a braća u ovoj porodici živjela su kao i sva braća u drugim sličnim porodicama; ponekad su se svađali, pa čak i durili jedno na drugo - nisu pričali jedno s drugim, ali onda su se uvijek pomirili, a život je išao dalje... A onda su jednog dana tata i mama odlučili da odu u sanatorijum; ali ovdje se mora iskreno reći da nisu odmah odlučili otići u sanatorijum, jer nije bilo ljeto, već proljeće, a Rostik je išao u školu, a Vanya je također studirao - na tehničkom fakultetu, što znači da su morali ostavite na miru - čitave dvije sedmice. Naravno, dvije sedmice nisu dvije godine, a Vanja je skoro pa odrasla osoba, a Rostik, ako razmislite o tome bez šuštanja, više nije mali, i - ipak. Održali smo porodično vijeće: ići ili ne ići. Vanja i Rostik počeli su ubjeđivati ​​tatu i mamu da idu i ne brinu ni o čemu, a oni, odnosno Rostik i Vanja, mogli su bez njih dvije sedmice. I recimo: ko u tim godinama ne sanja da bar malo živi sam. Ako su mu otac i majka bili odsutni, Vanja je mogao doći kući kasnije i ne mora slušati majčino gunđanje da je opet kasno došao. A Rostik bi bez tate i mame mogao da igra do mile volje na kompjuteru i niko ga ne bi otrgnuo od igre na najzanimljivijem mestu. I uopšte... dve nedelje bez roditeljskog staranja – zar to nije sreća. Mama i tata su mislili i razmišljali...i ipak su odlučili da odu, jer je vaučer bio na sniženoj cijeni i bio bi grijeh ne iskoristiti takav vaučer. Dvije sedmice su kupovali raznoraznu hranu kako bi Rostik i Vanja mogli jesti, mama je naučila Vanju da prži omlet, a tata je, po maminom naređenju, otišao u školu i upozorio Rostikovu razrednicu da odlaze.Tata i mama dali su Vanji i Rostiku svakakve upute i savjete - potrebne i nepotrebne, Rostikova majka se ljubila i htjela je poljubiti Vanju, ali Vanja je rekla da nema potrebe da ga ljubi, a majka ga nije poljubila. Mama i tata ušli su u voz koji je prolazio kroz njihov grad i otišli. U sanatorijum. A Vanja i Rostik su ostali sami - cijele dvije sedmice!

Vanja i Rostik su ostali sami, a Vanya je, naravno, ostao glavni. Mama je strogo kažnjavala Rostika tako da je u svemu poslušao svog starijeg brata i kažnjavala Vanju tako da Vanya ne uvrijedi svog mlađeg brata. Mama i tata su otišli uveče. Vanja je takođe otišao na stanicu da isprati tatu i mamu; Na stanici, inače, moja majka je pokušala još jednom da poljubi Vanju, svog najstarijeg sina, zbogom, ali to nikako nije išlo... U povratku, Vanja je svratila do Seryoge, njegovog prijatelja, sa kojim studirao je na tehničkom fakultetu. Ovaj Serjoga je živeo u studentskom domu - posebnoj zgradi za studentski razvrat. Ali tog dana nije bilo razvrata, i oni su sedeli u Seryoginoj sobi samo tako - o svemu su malo pričali i otišli svaki svojim putem. Odnosno, Vanya je možda sjedio sa svojim prijateljem Seryogom i razgovarao o nečemu, ali Seryoga je morao ići na spoj u drugu spavaonicu, a Vanya se odjednom sjetio da je Rostik ostao sam kod kuće, a takođe je požurio - na kraju krajeva, on, Vanya je, ipak, sada bio kod kuće kao najstariji.

Vanja je stigla kući, a Rostik je sjedio za njegovim stolom i gorko plakao.Vanja se uplašio: šta je. Šta se desilo. Ispostavilo se da je tata na mamin poticaj izigrao veliki trik sa njima, svojim sinovima: tata je zeznuo BIOS kompjutera, i naravno, nije rekao Vanji ili Rostiku lozinku, i to je razumljivo - nije nije postavio lozinku za da govori, i u tu svrhu ju je instalirao kako bi Rostik radio domaću zadaću nakon škole, a ne sjedio nekontrolisano na svojim utakmicama, i kako Vanja noću, kada je Rostik spavao, ne traži sve vrsta loših stranica na World Wide Webu i ne bi se upoznali sa raznim lošim slikama, ima ih jako puno na ovim lošim stranicama. Vanja je bio uznemiren kada mu je Rostik rekao kakvu je tatu svinju posadio, jer je Vanja planirao da vidi mnogo raznoraznih loših slika, a takođe je želeo da pozove Seryogu da poseti i da mu pokaže i ove slike, odnosno želeo je, stvarno je želio da Vanja zajedno gleda loše slike sa Seryogom, mojim prijateljem. I tako: ostavio sam dedu, ostavio baku - zdravo, dupe, Nova godina... uf!

Vanja je, kako ga je majka naučila, skuvao omlet za Rostika i sebe za večeru, a oboje su jeli bez apetita. Počeli su ići u krevet. I oni su spavali u istoj prostoriji, a ova soba se zvala "dječija soba". Svako je sebi namestio krevet. Iz nekog razloga Vanja je pomislila na Seryogu, svog prijatelja, i pogledala Rostika...

Ovdje se želi reći: „i Vanja je planirao mračno, loše djelo...“, ili ovako, na primjer: „a Vanja je osjetio sve veću želju...“, ili, na primjer, čak i ovako: „ i slatki drhtaj iščekivanja prošao je Vanjinim tijelom...” - da Mnogo toga bi se moglo reći ovdje, kada ima toliko ovakvih priča koje se dešavaju u našem modernom vremenu.Ali u našoj istoriji, reći ovo bi značilo reći laž... to jest istina, upravo istina, ali surova istina života, ali evo, čitaoče moj, to je ipak bajka... i onda : u bajkama za djecu sve se radi brzo, ali u životu - u bajci za odrasle - ne radi se uvijek sve onoliko brzo koliko želite, i nije sve tako jednostavno kao što se čini, a često ni u sve... a Vanja je već bio skoro punoletan - Vanja je imao šesnaest godina i bio je student tehničkog koledža.

Jednom rečju, Vanja je pogledao Rostika, svog mlađeg brata, i ništa nije mislio, ali je, idući u krevet, pomislio opet na Seryogu, svog prijatelja... Ali ako je neko već pomislio ili čak odlučio da sam da je Vanja imao nekonvencionalne ili kakve druge izopačene sklonosti zbog njihovog nekontrolisanog proljeća, i ako neko već nestrpljivo čeka svakakve sumnjive opise i uživa u realizaciji samih tih sklonosti, onda moram ohladiti žar tako iskusnog i ravnomjernog nestrpljivi čitalac, jer sam Vanja nije žurio - za potrebe ovog najnestrpljivijeg čitaoca - da ostvari svoje sklonosti, ali je i u samim svojim sklonostima ipak osećao neku, pa čak i fundamentalnu nesigurnost, i u kom pravcu će klatno zamah ili, recimo, kako bi ispala karta, on, odnosno Vanja, nisam jos znao... a cak i kada se ono, odnosno klatno, definitivno zanjiha u jednom pravcu, zaljuljace se baš taj pravac za neko vreme ili zauvek, i kakva će to biti strana uopšte... ni Vanja ni bilo ko drugi se još nije znao i nije mogao znati; smiri se, nestrpljivi čitaoče, ti i ja ćemo sve saznati na vrijeme. Ako, naravno, tebe, koji si uvijek u žurbi, ovo zanima i ako ti, moj čitaoče, imaš takvu želju ili čak takvu priliku u našem brzom toku užurbanog vremena.

Pa, i tako... oni, Vanja i Rostik, otišli su u krevet - svaki u svom krevetu. Ali ako Vanja nije imao nikakve planove za Rostika i, dodajemo, zbog privremenog nedostatka jasnoće u svojim sklonostima, nije mogao imati, onda je Rostik - zbog svoje djetinje radoznalosti - imao planove za Vanju, a ti stavovi su bili sasvim određeno i čak konkretno, - nije prošlo ni pet minuta kada je Vanja čuo svog mlađeg brata kako šapuće:

- Van... spavaš li već. Vanja…

- Šta želiš. – nevoljno je odgovorio stariji brat, odvajajući se od misli o Serjogi.

- Mogu li da legnem sa tobom. - šapnuo je Rostik ustajući.

- Kakva je ovo radost. – odmah je odgovorio Vanja, ne osećajući ni najmanju želju da vidi svog mlađeg brata u svom krevetu.

„Bojim se...“ šapnuo je Rostik. - Van, mogu li. preko ivice sam...

-Čega se bojiš. Idi spavaj... ne izmišljaj stvari. - namjerno je glasno rekao Vanja, želeći da na tako jednostavan način umiri malog Rostika, a da rastjera i rastjera sve hipotetičke đavole i druge zle duhove.

"To je strašno", ponovio je Rostik. - Čini mi se da ima... ovde je neko... Vanja, leći ću s tobom. Može?

- Zabranjeno je. Nema nikoga ovde... spavaj, prokletstvo, u svom krevetu. – uznemireno je rekao Vanja.

- Vanja. „Bojim se“, tvrdoglavo je šapnuo Rostik i, nakon što je malo razmislio, odmah dodao za veću uvjerljivost: „Ne mogu da spavam“. Vanja... mogu li da legnem sa tobom?

- Pa, prokletstvo... Oklevao sam. - Vanja je već shvatio da ga se Rostik neće riješiti, pa je, lagano krenuvši prema zidu, nezadovoljno promrmljao: - Lezi. I samo pokušaj da se pomeriš... Jesi li čuo šta je mama rekla. Pa da me poslušaš... ako se i jednom pomakneš, odmah ćeš poletjeti na pod. I generalno... uzvratit ću ti kaišem - obećao je Vanja.

„U redu“, lako se složio Rostik, veoma zadovoljan što je sve već krenulo. Skočio je iz kreveta i odmah se sagnuo ispod pokrivača u krevet starijeg brata. „Mama ti, inače, nije rekla da me udariš“, pojasnio je Rostik, za svaki slučaj, stojeći na ivici Vanjinog kreveta, „ali je rekla da trebaš da se brineš o meni“.

„To je to, idi na spavanje“, prekinula ga je Vanja, ne želeći da priča.

Rostik je, ne reagujući, ućutao - sad je trebalo da sačeka da Vanja zaspi, i odlučio je da to sačeka po svaku cenu... a evo i zašto: Rostik je hteo prvo da pogleda u pičku Vanjinog starijeg brata, a onda drugo, ako je moguće, dodirni rukama Vanjinu macu...

Da, da, moj iskusni ili, obrnuto, neiskusni čitatelj. Mali Rostik je želeo da vidi odraslu Vanjinu macu... ali ako je neko sada pomislio da nešto nije u redu sa Rostikom, ako bi neko pomislio - voljno ili nevoljno - da Rostik, želeći da pogleda i oseti pičku, pokazuje svoje interesovanje ili čak sklonost prema nekonvencionalnim sklonostima, onda će takav čitatelj opet pogriješiti, brzopleto izvlačeći zaključke i postavljajući sebi, čitatelju, dijagnozu željenu za malog Rostika. Jer želja da se gleda u mačku ni na koji način ne govori o gore navedenim sklonostima, niti o bilo kakvim sklonostima, već samo svjedoči o zdravoj i potpuno prirodnoj radoznalosti najobičnijeg dječaka koji se tek približava nadolazećem periodu. njegovo neizbežno odrastanje. Sve počinje od radoznalosti, a prva radoznalost, prva, uvijek je usmjerena na sebe - na svoju pičku i naravno na mačku drugog, jer se sve otkriva i zna u poređenju.I Rostik ovde nije bio izuzetak - njegova sopstvena maca se s vremena na vreme već stvrdnula, ali svaki put se to dešavalo spontano, i Rostik ju je prstao sa radoznalošću primitivnog čoveka, još ne znajući koji se svetovi bajki mogu izvući iz svega ovoga. sa određenim vještinama, ali on, mali Rostik, još ne posjedujući nikakve vještine, već je maglovito osjećao da sve to nije tako jednostavno i da se iza svega toga nešto neminovno, pa čak i nužno mora kriti... Zato je htio vidjeti pičku odraslog Vanje - nikad nisam vidio Vanju potpuno razodjenutu, i to samo jednom... da, jednom, dok je Vanja spavala, Rostik je, na svoje poprilično zaprepaštenje, primijetio kako Vanjine gaće strše jako, jako ispred, ali Vanja se odmah, ne probudivši se, sramežljivo prevrnuo na stomak - i čudan i neobičan prizor Vanjinih gaćica koje je nešto iznutra poduprlo nestao je iz Rostikovog vidnog polja, ostavljajući ga sa osećajem blage zbunjenosti i jake radoznalosti kod isto vrijeme. Odnosno, Rostik je, naravno, shvatio da i Vanja tamo ima pičkicu... ali tako nešto. Šta bi se gaćice podigle kao Everest. Rostik je želeo da vidi...

Ležali su u tišini... a Vanja je počela tiho da hrče. Iako je Rostik mirno ležao, ipak je spriječio Vanju da misli drugačije, a ni sam Vanja nije primijetio kako ga je san privukao i savladao - Vanja je zaspala. A mali Rostik je bio toliko opčinjen željom da vidi Vanjinu veliku macu da je ležao i nije spavao, već je strpljivo čekao da mu stariji brat zaspi, kako bi on, pospan i samim tim pristupačan, pogledao svoju macu, dodirnuo to, i ako je moguće, onda ga dobro pogledaj, pogledaj ga sa svih strana... A onda Rostik čuje Vanju kako šmrcne.“Pa,” misli Rostik, “vrijeme je!” I misli ispravno, jer je nepoznato kada će još okolnosti biti tako srećne za njega, za Rostika, da će legalno ležati pored Vanje, a istovremeno će Vanja spavati, ali on, Rostik, neće spavati. Bilo je krajnje vrijeme, ali je ipak Rostik odlučio, za svaki slučaj, provjeriti da li Vanja čvrsto spava - on, Rostik, iako mali, ipak je shvatio da ako Vanja još ne spava jako čvrsto, može se vrlo lako probuditi, kada, Rostik, započinje svoje istraživanje. Rostik se promeškoljio, provjeravajući jačinu Vanjinog sna - Vanja je spavala. Rostik se tiho nakašljao - Vanja je spavala. Rostik je lagano gurnuo Vanju u stranu - ne, Vanja se ne budi. „Pa“, misli Rostik, „sada je definitivno vreme!” Pažljivo je odbacio ćebe u stranu, kojim su on i Vanja bili pokriveni... malo bolje pogledao... i toliko se zainteresovao da je čak i nehotice seo.

Vanja je ležao na leđima, lagano raširenih nogu... i mora se reći da je Vanja nosio šorts koje se još u narodu zovu "porodične" šortse, iako su Vanjine bile prilično elegantne, odnosno ne baš široke pa čak i moderne dvostruke plavo-zelene karirane, ali ipak su to bile samo gaćice, a ne gaćice.I zato, sa noge koja je bila bliže Rostiku, gaćice su se slobodno pomerale na nogu koja je bila bliže zidu, a umesto ovog pomeranja Vanjinih gaćica, tačno između nogu, Vanjina maca je virila, prskajući ispod. gaćice - u samoj To je apsolutno prirodnoj veličini. Rostiku je zastao dah... A Vanja je, u međuvremenu, ne znajući ništa o izdaji, pa čak i izdaji svog mlađeg brata, nastavio čvrsto da spava, a Vanja je, inače, sanjala san - Vanja je sanjala da je to u spavaonici, u jednoj od prostorija, u kojoj - Seryoga, njegov najprijatelj, leži pored nepoznate devojke, a on, Vanja, leži pored njih i Seryogina guza, koja se trese u trzavom pokretu, nežno se miluje, a koža na Seryoginoj guzi je svilenkasta, kao saten...i generalno, Seryogino celo telo je takvo, zadnjica je nežna, i tako je bela, i tako lepa da želite... hoćete da poljubite Vanju Serjoginu u dupe.. Saginje se u snu, pokušava to, a guza mu se trza, njiše, steže u sasvim drugoj sladostrasnosti - ona nema vremena za Vanju, Serjoginu guzicu... - Vanja sve to vidi u slatkom, pa čak i bolnom san, a njegov penis, koji je bez nadzora iskočio ispod šortsa, stoji kao kolac, podignut iznad stomaka...

Rostiku je zastao dah - prvi put je video ovako nešto: velika pička koja viri napeto, kao iz topa, cilja pravo u Vanjino čelo. A Vanja spava - ništa ne zna... vau. Hoće li on, mali Rostik, zaista imati takvu macu kad poraste i bude veliki kao Vanja. Rostik je pružio ruku... Mislim da nema potrebe, moj skriveni čitaoče, da kažem da Rostik nije doživio nikakvo takvo uzbuđenje, što ukazuje na nekonvencionalne sklonosti, kao, uostalom, bilo kakvo uzbuđenje u tom trenutku, već je sve uradio isključivo. osjećaja neodoljive radoznalosti i nesavladive žeđi za znanjem... pružio je ruku i pažljivo dodirnuo Vanjinu macu, - Vanja spava - ne budi se... a maca je vrela... tvrda... - Rostik pažljivo ga pomilovao, - Vanja je u snu samo nekoliko puta napravio usnama kao da on, Vanja, nekoga ljubi... a Rostik, videći da se Vanja ne budi, postao je potpuno smeli - uhvatio je macu svojim dlanom i nehotice pomaknuo nježnu vrelu kožu s njenog vrha, čime je u potpunosti razotkrio cijeli gornji dio mace, pomalo podsjećajući na prekrasnu gljivu... I ovdje se odjednom dogodilo nešto što Rostik nije mogao ni zamisliti - odjednom Vanjina vruća maca trzao se u Rostikovom dlanu, Vanja je stenjao u snu, a istog trenutka je iz mace kao elastična fontana iskočio mlaz nečega, kao da puca - do Vanjine brade... Uplašio sam se Rostik je čak ozbiljno uplašen - istog trenutka otpustio je dlan i brzo sakrio ruku iza leđa... čak je prestao da diše - ukočio se i pomislio: kako će se Vanja probuditi. Vanja otvori oči, a ćebe je bačeno u stranu, maca mu viri iz gaćica, a Vanji neka tečnost curi niz vrat... jadni Rostik leži tu - ni živ ni mrtav. Samo Vanja spava - nebudi se... "Pa", misli Rostik, "izgleda da je proletelo." Moramo da pokušamo ponovo - dotakni Vanjinu pičku..." Taman kada je tako mislio, Vanja je iznenada pomerio noge i, mrmljajući nešto u snu, okrenuo se od Rostika - legao leđima mlađem bratu, a posle par sekundi je u snu potpuno prevrnuo stomak, a Vaninova maca postala je potpuno nedostupna Rostiku.Rostik je bio uznemiren, ali... šta ti tu možeš. Ništa. A sam Rostik nije primijetio kako je i on zaspao.

Vanja se probudio ujutro i odmah, čim je otvorio oči, sjetio se svog sna. I u snu, da budem iskren, moram reći, Vanja je ipak dosegao svoje usne do Serjoginove zadnjice i poljubio je, Serjoginu guzicu, nekoliko puta... da, poljubio je Serjoginovu zadnjicu nekoliko puta, i tako se osjećao slatko da se on, Vanja, odmah sam od takve sreće... „Pa jebote. Ovi snovi su već zajebani...” – razdragano je na narodski način razmišljao Vanja i tek tada otkrio da Rostik, njegov mlađi brat, spokojno spava pored njega, privija se uz bok i tiho hrče u snu, a on toliko se čvrsto priljubio za Vanju da je čak i jedan stavio ruku na Vanjina prsa i, takoreći, zagrlio njega, njegovog starijeg brata. Vanja se iznenada posvađao: šta ako je u snu, ne znajući to zbog sna, zagrlio i dodirnuo Rostika. Šta ako je Rostika nesvjesno stavio na sebe ili, šta dobro, naslonio se na njega u snu. Ili je možda... možda je dokrajčio Rostika u snu - namazao ga svojom spermom. Vanja je pažljivo odbacio ćebe kojim su se ponovo pokrili u snu i pažljivo pregledao Rostika da vidi ima li tragova njegove, Vanjine, sperme, nehotice oslobođene u snu, na njegovom telu i na gaćicama.Nije bilo sperme, ali je Vanja otkrila još nešto: Rostikov penis, koji mu je stršio u gaćice, bio je tvrd, i ovim tvrdim kitom Rostik je malo pritisnuo Vanjino bedro. “Pa, shket. – pomislio je Vanja, ne bez čuđenja, nehotično radoznalo dodirujući istureni penis usnulog dečaka kroz gaćice. "To je tri inča od noše, i evo ga... jutarnja erekcija." Lagano podigavši ​​u snu svoju natečenu gornju usnu, Rostik je spavao - malen, topao, drag... a Vanja je, ne mogavši ​​da odoli, iznenada nježno poljubila Rostika u tjeme. Bilo je, možda, nečeg erotičnog u tome... ali ko ne zna da u bilo kom iskrenom osećanju, bilo da je u pitanju pravo prijateljstvo ili porodični odnosi, uvek postoji određena doza erotike. Štaviše, neko se možda ne slaže sa ovim... ili čak i samo takva formulacija pitanja može nekoga iskreno - do srži - ogorčiti, to ne menja suštinu i ne menja prirodu međuljudskih odnosa. I u tom smislu, svako iskreno prijateljstvo među dečacima je uvek homoerotično, čak i ako oba prijatelja nikada – pazi, čitaoče moj: nikad. – nije postojala samo pomisao, nego ni najmanji nagoveštaj pomisli na mogućnost bilo kakvih homoseksualnih odnosa; i baš tako... na potpuno isti način, u tom smislu, odnosi između braće su homoerotični ako su oni, ti odnosi, ispunjeni toplinom i brigom jedni za druge, i - napominjemo, čitaoče moj: veze nisu homoseksualne , ali homoerotično, što nikako nije isto. Vanja, naravno, nije znala ništa od ovoga, - Vanja je poljubila Rostika, koji je sasvim nesvesno spavao i, zbog sna, čvrsto se priljubio uz njega, na tjeme i odmah ga počeo uzburkavati:

- Rostik, Rostik... probudi se!

Rostik se probudio - otvorio je oči i odmah, čim je otvorio oči, sa radoznalošću pogledao Vanju, svog starijeg brata, a Vanja je u Rostikovom pogledu uhvatila nešto novo, što ranije nije primijetio u njegovim očima. mlađi brat. A Rostik je, ne mogavši ​​da odoli, odmah, sa djetinjastom spontanošću i slabo prikrivenom radoznalošću, skrenuo pogled na mjesto gdje se nalazila Vanjina maca, i iako na tom mjestu sada nije bilo ništa zanimljivo, a još manje impresivno, Rostik je nehotice zadržao pogled, sećajući se šta se tamo desilo noću. A Vanja je pratila i Rostikov pogled - i, ne pokazujući to, ozbiljno se zabrinula. Definitivno nešto nije u redu... Rostik je očito znao nešto o njemu, o Vanji, njegovom starijem bratu. Ali Vanja nije mogla da ga pita šta on, Rostik, gleda između svojih nogu, pa se Vanja odjednom naljutila.

- Ustani, prokletstvo. „Ležim...“ grubo je rekla Vanja gurajući Rostika iz kreveta.

A Rostik je bio poslušan dječak, domaćinski i pozitivan u svakom pogledu. Brzo je ustao, bez prigovora starijem bratu, umio se, oprao zube pastom za zube „Pearl“ i sjeo za sto da doručkuje.

- Koliko lekcija ima danas. – tmurno upita Vanja, ne gledajući Rostika.

„Šest“, spremno je odgovorio Rostik.

„Posle lekcija idi pravo kući, da se nigde ne motaš“, rekao je Vanja strogo, pošto je on ostao glavni.

Rostik se začudio u sebi što Vanja priča takve gluposti, pošto je on, Rostik, uvek posle škole prvo odlazio kući i večerao, pa se tek onda „izležavao“, ali nije protivrečio Vanji – ćutke je jeo sendviče sa kojima je Vanja pravila. sir i šunku, obukao sam se i otišao u školu da tamo stečem nova znanja.