Kompletno izdanje Breaking Weekend

5. kilometar od grada.

- Dušo, da otvorimo sve prozore. Čini se da već možete da dišete...

- Hajdemo prvo do sedmog kilometra.

– Šta je tamo, na sedmom kilometru, ti stari kabalista. Osobina magičnog kruga?

- Ne. Šuma tu tek počinje, a u zraku je manje prašine.

Mirno je gledao naprijed, držeći ruku na ručici mjenjača, opasno blizu Njenog butina. Pokretna traka puta nosila je drveće pored mojih očiju, glasajući svojim suvim granama bez prstiju. Osjećao se dobro. Vozio se kući. Ni cvrkut, ni Grad koji je vrebao iza nje nisu je odvratili od ove misli... Ispred, sasvim blizu, stajala je Kuća koju On odavno nije video.

Kuća u čijoj periferiji još uvijek skače prnjavi dječak, tjerajući golubove i kolače. Stara kuća, skliznula na jednu stranu, kao kačket sa ljupkog kozačkog čela. Nekada je bio mlad, slab, i dječak je volio odmjeriti snagu s njim. Bacao je grudve snijega, tresao ograde i gazio koliko je mogao po krovu. Kuća je stenjala, ali je izdržala. I tada je bio ljubazan dom, iako je bio mlad. I nikada nije povrijedio dječaka, koji je svaki dan naletio na ovo čim je mogao. Nije ga ispustio sa krova, nije ga otkotrljao niz stepenice, nije sapleo ni stepenik na pragu... Nije ga posekao razbijenim prozorskim staklom...

7. kilometar.

- Da, evo šume... Možemo li sada?

“Da”, nasmiješio se, “Sada možeš.”

- Volim kad se smeješ. Postanite potpuno druga osoba...

- Ne traži olovke. Na panelu se nalaze dugmad, pritisnite ih i to je to...

- Super. “Udarila je nečujno na tastaturi, prozori su se uglas spustili, a iz nekog razloga se uključio alarm za hitne slučajeve.

"Ovo je već nepotrebno", ugasio je svjetla za hitne slučajeve i pogledao je. - Pa, je li svježije?

- Ipak bi. “Odmah je izvadila cigaretu i zapalila je. "Na ovakav vazduh se ne navikneš odmah."Morate postepeno... Inače će vam se zavrtjeti u glavi od navike!

Zapalio je i cigaretu, gledajući je popreko. Prekrstila je noge, zavalila se u stolicu i pogledala kroz prozor. Iza prozora, ne osvrćući se, negdje je trčalo drveće.

– Zar nemaš šta da popiješ. – iznenada je upitala. - Inače mi se i dalje vrti u glavi, treba da je zavrtim u suprotnom smeru...

— U pretincu za rukavice je boca vina. Možete li ga sami otvoriti. “Nije želio da stane.”

- Svakako. Kako?

"Tamo je nož, vidjet ćeš."

- Da, ti si neverovatno galantan gospodin. Verovatno neću naći staklo u tvom pretincu za rukavice.

- Ne. Pijte iz flaše - manje prosipanja...

- Ti si pohlepan i nepristojan. nisam prijatelj sa tobom...

- Ne ljuti se. Kosmonauti uglavnom jedu iz cijevi...

- Dobro, dobro... Ne izlazi iz toga. Hoćeš li popiti gutljaj ili drugi?

- Ne, gde da idem... ja vozim. Međutim, možete otpiti gutljaj. Hajdemo.

Prvi put je pio vino tamo, u Kući. Ne zna se ko je od njih bio više u alkoholisanom stanju, ali su oboje počeli da plešu, a crno-bele fotografije njihovih crveno-belih predaka su nekim čudom ostale na zidovima. Ujutro je falila jedna stepenica, a niko nije znao koliko je crijepa otpalo sa krova. Ona i Dom bili su zavjerenici i nisu dijelili svoje male tajne sa odraslima. Ujutro, obojici je pozlilo, a Kuća je na brzinu stvorila oblak, koji je istisnula kišom na dvije mamurne glave.

10. kilometar.

- Kakav vetar. Hoćeš li se prehladiti?

- Nema ničega. “Opio je još jedan gutljaj i nije dodao: “Izliječiće me ako se nešto desi.”

“Ko je on?” Nije pitala.

“Moj dom...” rekao je naglas.

– Šta je „tvoja kuća”. “Bila je iznenađena. Oči blistaju, suknja se diže, polako, kao zavesa u starom bioskopu...

- Ništa. Svidjet će ti se moja kuća. tamo je prijatno...

Dobro je da me ne čuješ, stari... Da kažem „ugodno“ za tebe... Da... Ne brini, svega se sećam.A kako se može izliječiti, sećam se i ja. Dobro je što je moja baka tada insistirala da me dovedu kod vas iz bolnice. Povukao si me kao mrežu sa dna, uz lutajući ulov budućih godina. Jesam li vam već rekao "hvala". Ne sećam se... Hvala. Hvala ti. Hvala ti.

15. kilometar.

“Tako čudno...” rekla je.

- Šta?

“I ti i ja razumijemo kuda i zašto idemo.” I dalje na tebi, a nisi se ni jednom poljubio...

– Ne razumeš kuda ideš. – nije vikao. – Zašto – to više nije toliko važno.

- Mnogo mi se sviđaš. Sviđaš mi se dugo vremena. Hajde da se poljubimo...” stavila je ruku na njegovo koleno. Pijana, lepa, ljubazna devojka.

- Šta ako vam se ne sviđa... Moraćemo da se vratimo. I zaista želim da vam pokažem...

Kuća. Pokažite ga sebi, učinite mu ljubavnicom na dan, dva, doživotno. Tako to ide. Na njemu je da odluči. Dom. Kuća razumije žene bolje od svog Gospodara. Sve što je Gospodaru dato da zna, kaže Kuća. Od dana kada je prvi put špijunirao bijes svog rođaka iz Rostova, zadržao je uspomenu na rupu u plafonu iz koje se otvarao zadivljujući pogled na gostinsku sobu. I ko mu je, ako ne Dom, škripavo namignuo svim ostalim pukotinama, proširivši ovu kako je mogao.

20. kilometar.

Ućutala je. Put je uzeo svoj danak, lice mu je postalo ozbiljnije, oči mu sijaju jako loše. U krilu mi je stisnuta poluprazna flaša, za šta - ah. – Morala sam još više da podignem suknju. Njena ruka zamišljeno počiva na njegovoj, njeni prsti miluju njegovu ruku poput psa, ručica menjača odgovara ljubomornim režanjem. Prodavaonica roštilja prolijeće kraj prozora, bacajući gustu, grabežljivu aromu u prozor.

Stavlja traku da joj uplaši ruku. Ruka odlazi, prinosi bocu njegovim usnama - i odmah se vraća, spuštajući se na njegovu butinu.I odmah odlazi u inspekciju u obližnje mjesto, gdje očekuje da će naći znaš-znaš šta. I zaista je tu, s-s-h, ali u stanju toliko bespomoćnom da joj se mali prst savija sa žalobnim upitnikom: Zašto. Milovanja postaju sve upornija, ona čeka odgovor, ali samo ručica mjenjača stoji u kabini kao drhtavi falični simbol. Ništa drugo…

Tamo je, kod kuće, gde je čekaju iznenađenja. On se smiješi. I koje druge. Tamo, na sofi, koja čuva uspomenu na Prvog i Jedinog, on će joj ipak pokazati za šta je sposoban. Kad bi samo senka sa fenjera i dalje padala na zid, samo da je šutio stari drveni rugač... Ćutao je, kao one prve noći, pokazujući dvije siluete na bijelom zidu. Njihovi obrisi se i dalje mogu vidjeti ako znate gdje tražiti. Samo ih je bolno vidjeti, ove siluete, a Kuća ponekad uključi svu svoju struju da ih skine sa zida, iz sjećanja, s uma.

A onda mušica odleti na svjetlo. I žene. I prijatelji. A na staroj verandi se smijeh, u kojem samo On čuje poznato škripanje. Potom gosti odlaze na spavanje, a Kuća ih u tišini povija kako bi ujutru sve pažljivo probudili - neko zračkom sunca, neko poljupcem svoje voljene. A onda sjednite na jučerašnju verandu za sunčani jutarnji čaj. I žuriti se, zalupiti vratima, složiti stolice, da se svako ko dođe kod Majstora osjeća kao kod kuće...

23. kilometar od Grada.

- Oh, šta je ovo. “U strahu je zurila kroz prozor.

Naglo je zakočio pored puta.

- Izađi!

- Ti... šta... Šta se dogodilo?

- Izađi. “Otvorio joj je vrata, blijed, shvativši sve odjednom i stoga već mrtav.

Izašla je držeći flašu u ruci, iznenađeno ga gledajući.

Zatvorio je vrata za njom, stavio auto u prvu brzinu i polako krenuo prema Kući.On je, još dok je izgorio, shvatio želju vlasnika i zapalio gasovod plamenom markom. Auto se zaustavio usred pepela. Eksplozija se pomiješala s udarom posljednjeg zida koji se rušio.

Vrištala je ne čuvši sebe. Gadovi su jurili na sve strane iza grmlja, ostavljajući jeftin upaljač za jednokratnu upotrebu na zemlji...

I samo dječak u mornarskom odijelu nije žurio da pobjegne. Pronašao je kolačića u pepelu i uzeo ga u naručje. I otišao je pored histerične žene, osvrnuvši se posljednji put na Kuću, koju nije mogao ponijeti sa sobom.

©Mr. Poljubac, Sto fragmenata jednog osjećaja, 1998-1999.