Raznobojni leptir_II dio

Proleće, maj... kako čudno... jer kiša je oblačna i surova kao u jesen. Još gore. Jer ranije, po takvom vremenu, nije sve bilo strašno, jer je On bio u blizini, spreman da te zagrije u svakom trenutku. Činilo se da će uvijek biti ovako. Činilo se da je konačno pronašla ono što je tražila. Činilo se...

Upoznali su se nedavno, u januaru, u devetom razredu. Ona je bila nova, a on je tamo učio od prvog razreda. Od prvog trenutka kada je ušla u učionicu, postalo je jasno da je neobična. Probušena obrva u kombinaciji sa delikatnim uvojcima, izgled devojke sa Botičelijeve slike i te neobično duše zeleno-sive oči... Nije mogla da se uklopi ni u jedan standard. Vrlo brzo se sprijateljila sa svim dječacima u razredu, trčala s njima da pušimo na pauzama i pomagala im savjetima o djevojčicama. A On... tada uopšte nije obraćao pažnju na nju. Ili ste pokušali ne. Tada su njegove misli i srce kontrolisali drugi. I ona se odmah zaljubila u njega i jako patila. Pisala je suzne poruke i nikada ih nije slala, svima je pričala o svojoj ljubavi. Ali On je sve to smatrao divlje neozbiljnim i nije komunicirao s njom, čak ju je izbjegavao. Ali taj nesrećni izlet je sve promijenio. U autobusu je On, kao i uvijek, sjedio sa svojom djevojkom iz paralele, a Ona je sjedila pozadi, okružena momcima koji se smiju.

Uvijek je bila ludo duhovita i svi osim njega su to cijenili. Autobus je stao i svi su krenuli napolje. Prošetali su malo po Jasnoj Poljani i otišli na piknik. Zamolio ju je za nešto, počeo je razgovor, a nakon dva sata odjednom je shvatio da je spreman da ćaska s njom do beskonačnosti. Počeli su zajedno da šetaju, a nedelju dana kasnije, šetajući je do autobuske stanice, On ju je poljubio.I tako je krenulo... Sastajali su se svaki dan, posle škole su išli u šetnju po raznim slatkim baštama i ćaskali, ćaskali, ćaskali... On je sa njom pričao o svemu na svetu, a oni su se divno zanimali jedan drugog. Voljeli su. Ne tjelesnu ljubav, već čistu i nježnu...

... Tog aprilskog dana vrijeme je bilo dobro. Toplo je, dobro, a moja kosa postaje zlatna na suncu. Uskoro će se upoznati i provesti još jedan nezaboravan dan. I dalje se sjeća svih onih dana koje su proveli zajedno... Evo ga, na suprotnoj strani ulice, smiješi se. Zeleno svjetlo. On je već sasvim blizu... Odjednom škripanje kočnica, oštar zvuk trube i... sada je već na zemlji, sav u krvi... Okolo je buka, gužva, sujeta, ali Ona ništa ne čuje. To je san, san, SAN.

Neka to bude san. Ali ne... Iz omamljenosti je izvlači krik: “Živ je!!!” Zovu hitnu, odvode ga, a ona i dalje stoji sama nasred ulice. Zatim pada na koljena i počinje divlje jecati. Ona zna da je ovo posljednji put da ga je vidjela. Stigla je u bolnicu, videla žalosno lice doktora i sve razumela bez reči. OVO SE NE MOŽE DEŠAVATI. Kao da joj je iznenada strgnut magični veo. Ona juri ka telu, ljubi hladnije usne... NEE... Sad je sama na celom svetu..