Nekrasov deo 1_1

Probudio me snažan trzaj i tupa tutnjava. Brod se mučno zaljuljao i odmah potonuo. Skočio sam iz kreveta. Nova eksplozija otrgnula mi je pod ispod nogu i bacila me na pregradu: bilo mi je kao da mi se lobanja puni abrazivnom prašinom, a oči istiskuju.
Svijet je bio čudno izobličen: iskošeni, iznenada zamračeni otvor gledao je pravo u vodu i opipljivo (na način da ste osjetili trzanje u stomaku) potonuo u provaliju. U kabini se jasno čulo hučanje potoka koji su jurili u skladište; iza tankog metalnog zida nešto je šištalo i uznemireno zveckanje histeričnih koraka ljudi.
- Dignuti smo u vazduh. Teroristi!
Srce mi se spustilo u grudi poput olovne grudve, i, klizeći po uzburkanom podu, pojurio sam prema vratima. Zapjenjena voda jurila je niz hodnik. Neki ljudi su trčali neprepoznatljivih, divljih, izbezumljenih lica.
Spasite se, ko može. Spas je tu, na kraju dugog, uskog hodnika, ovog upala slijepog crijeva okupanog narandžastim svjetlom za hitne slučajeve, gdje se pomahnitala gomila ljudi zgurala oko prolaza. Odgurnuvši se od vrata, jurnuo sam u ovaj histerično zagušljiv ljudski potok, sudarajući se s nečijim laktovima, glavom i nogama. Nekoliko sekundi sam se lebdio u ovoj paklenoj drobilici, zatim sam dobio snažan udarac u lobanju i, izgubivši ravnotežu, propao kroz poluotvorena vrata najbliže kabine za mišolovke. Klizeći po podu od linoleuma, udario sam čelom u ivicu stola i pao, zarivši lice u otvor za prozor.
Tamo, iza debelog hladnog stakla, već je bila voda - zelena, smaragdna, koja se zaigrano poigravala prelamanjima sunčevih zraka, prožeta kristalnim vijencima vazdušnih mehurića!
Bože. Već smo mrtvi. Već smo mrtvi. Mi, nekoliko pomahnitalih pacova ljudske rase, otjerani u zapečaćene lavirinte prekookeanskog broda, proživljavamo samo sopstvenu smrt, spakovani u gust vazdušni jastuk negdje u ogromnoj utrobi broda. Bože. Ovaj vazduh će trajati samo nekoliko sati, a onda će nastupiti agonija, bolna smrt od trovanja ugljen-dioksidom, kada... nepodnošljivi bol će početi pucati u lobanju i kidati grlo, istiskivati ​​oči iz duplja i savijati mišiće u podvezu!
Mislim da sam vrisnula i počela da mlataram po vodi koja je ulazila u kabinu. Krv iz ogrebotine na čelu mu se slijevala u oči. Ispod su popucale pregrade, iza prozora su se kovitlale zelene alge, a onda se brod zatresao i ležao na dnu, meljujući kamenje zgnječeno pod dnom. Nešto je krckalo u njegovom stomaku, a srceparajući vrisak odjeknuo je hodnikom.
Pogled mi je preletio po kabini. Mozak se još nije mogao pomiriti sa neizbježnošću smrti, još je vjerovao u mogućnost nekog nevjerovatnog, fantastičnog spasa. Lampa, otvor, metalni ormarić - Bože, Bože, gdje je izlaz. Bože. Šta je ovo?..
U nekakvom grčevitom trzaju, pogled mi je pao na nju - na grudvu ljudskog mesa zbijenu u ćošak, zbijenu na brodskom ležaju, zgnječenu urušavanjem onoga što se dešavalo.
Bože. Žao mi je. Ne mogu više da živim. I dalje je smrt... Usudite se. I niko ništa neće znati... Gospode, kako neću da umrem!
Ustao sam i zakoračio prema njoj. Moje mokre farmerke prianjale su mi za bedra kao olovo. Oči uništene užasom zabilježile su moje kretanje.Njena bespomoćnost i depresija su me uzbuđivali na čudan način: uzbudio me je osećaj da je ovde, pored mene, neko još izgubljeniji, šokiraniji, očajniji od mene, čije meko i bespomoćno meso može da se cepa i muči bez odgovora. Bez riječi, oštrim pokretom otrgnuo sam joj krpe i kaiševe. Nisam je čak ni pogledao, ali mi je i dalje u mozgu bljesnuo zasljepljujući sjaj požude. Upaljen, skinuo sam košulju, strgao farmerke zajedno sa gaćicama, a moja grabežljiva zvijer se oslobodila ispred njenog lica, odrazila se u dva plamena jezika u njenim hipnotički smrznutim zenicama.
Nisam joj dao ni najmanju šansu. Zgnječio sam je, naslonio se na nju svom težinom, raširio je na krevetu i pokrio joj usta usnama. Cepajući tuđe meso okamenjenim penisom, odjednom sam osetio koliko su ljudske kosti tanke i slabe - njena rebra su bukvalno pokleknula pod mojom težinom. Žestoko se pritiskajući u nju, svaki put sam celim grudima osetio tu nepostojanost i krhkost koštanog korzeta, unutar kojeg, očajnički pulsirajući pulsima mog srca, kuca život stvorenja koje sam razapinjao i kidao.
Ali sve se završilo tako neočekivano brzo da sam u poslednjem trenutku osetio više nerviranja i bola nego zadovoljstva. Iznenada izgubivši snagu, pao sam od nje i spustio golu guzu u vodu.
Na mene je pala čudna pustoš. Činilo se da se svijet potamnio, potpuno ukalupio od sivih tonova. Vazduh je već bio primetno zagušljiv. Sjeo sam u vodu i pomislio da je preostalo samo jedno: da odem do bifea, ako već nije poplavljen, i pijem dok ne izgubim svijest, možda bi bilo lakše umrijeti. Ustao sam i, bez oblačenja, otišao do vrata, teško mičući stopala u nabujaloj vodi.
- Gdje ideš. - Odjednom sam to čuo iza sebe.
Lecnuo sam i okrenuo se kao da sam udaren bičem. Nije trebalo da govori, nije trebalo da ima barem tako miran glas!
Djevojka je sjedila na krevetu, bijelih tankih nogu, kako mi se činilo, bez kostiju, neprirodno široko raširenih, i, gledajući me zadivljenim očima, pokrila je rukom svoje međunožje. Mora da sam zurio u nju prilično tupo. Odmaknula je ruku i pokazala otvoren dlan.
- Vidi, krv.
Glupo sam se nacerio.
„Uspeo si“, nije bilo posebnih emocija u glasu, već pomalo potišteno konstatovanje činjenice.
Napravio sam pokret prema vratima - osjećao sam nelagodu.
"Nema potrebe", iznenada je zacvilila. - Ne idi, ne mogu sam. Bojim se. Ne ostavljaj me. - Skočila je s kreveta i neočekivano agilno, nabacivši košulju koju sam bacio u stranu, krenula prema meni.
U tim sam sekundama umeo da cenim svoju „odabranicu“: bila je mršava kao trska, i pomalo nespretna, možda zato što sam je tako brutalno pocepao. Mokra košulja prijanjala je uz naizgled prozirna ramena i jedva izbočena prsa. Čak se i nespretno nasmešila i, približivši mi se, iznenada vrlo jednostavno upitala:
- Umrećemo, zar ne?
„Ne“, našalio sam se ljutito, „živećemo zauvek.“
- Pa, čekaj, ne idi. Idemo zajedno”, prskajući vodom nogama, pošla je za mnom i odmah na vratima rukom dodirnula moje rame. - Ne ostavljaj me, šta hoćeš... Šta god da je, ja sam i dalje tvoja žena.
Negdje u grlu odjednom sam osjetio knedlu. Okrenuo sam se i ugledao ovu krhku i gracioznu figuru raširenih, molećivih očiju, kraj čijih se uskih gležnjeva voda izvijala u male virove. Nešto se u meni odmrzlo:
- UREDU. Idemo do bifea i napimo se da ništa ne osjetimo.
Začudo, djevojčino lice se suptilno i neshvatljivo razbistrilo i čak ozarilo tračkom nekakvog trijumfa, ali je brzo spustila posramljene oči.
„Da, verovatno je tako... Kakva šteta što...“ nije završila svoju misao, a onda je iznenada rekla:
- Nisam mislio da će mi biti ovako... Pa... Mogu li. “Osmiješila se nekako dvosmisleno i pažljivo dodirnula vrhom kažiprsta moj mlohavi penis koji je visio između mojih bedara. "Šta... neshvatljivo", odabrala je izraz i pogladila ga vrhovima prstiju kao što se mačiće mazuje po leđima. - U redu je da ja...
„Ništa,“ progunđala sam, osjećajući kako sperma ponovo ključa u meni. Ko zna, možda je ova starinska figurica od prozirnog mat i drhtavog mesa dar sudbine. I u tom trenutku, kada mi mozak bude ispunjen posljednjim vizijama zatrovanim ugljičnim dioksidom, hoće li mi biti lakše umrijeti, stežući se u samrtnom grču njenim gipkim tijelom?
Voda je dolazila sporije, ali ipak neizbježno. Krenuli smo uz kosi pod, hvatajući se za kvake na vratima i sve što nam je moglo doći pod ruku. Otprilike pet koraka kasnije čuo sam prodoran vrisak iza sebe. Okrenuvši se, ugledao sam devojčine oči ispunjene užasom: struja je polako rotirala i nosila leš čoveka ispupčenih očiju, a gruba tkanina njegove pidžame dodirivala je njenu golu nogu. Odgurnuo sam mrtvo tijelo petom i krenuli smo dalje. Naišli smo na još pet-šest sličnih poklona, ​​koji lebde u najnevjerovatnijim pozicijama. Postajalo je sve teže disati.
Nismo bili jedini tako pametni: bar na našoj palubi bio je prepun ljudi u raznim stanjima odevanja i u raznim fazama sedžde.Svi su radili otprilike istu stvar: lutali po sobi u vodi do koljena i skupljali boce razbacane po svim uglovima. Jedan od njih je, ispraznivši bešiku, zatvorio oči, podigao bradu kao pastuv i pokušao da mu otvori karotidnu arteriju perorezom, ali mu je samo probio dušnik i, bacivši nož, počeo da se vrti oko sebe škiljeći očima. i stežući mu grlo prstima. Ružičasta pjena se slijevala niz njegova čupava prsa, a zrak mu je šištao između prstiju.
Ne postiđen svojom apsolutnom golotinjom, došetao sam do mesta gde je bila nagomilana gomila flaša i odabrao jednu sa širokim grlom, punjenu mirisnim havajskim rumom. Otčepio sam ga i počeo da pijem pravo iz vrata, zabacivši glavu unazad i pomerajući svoju Adamovu jabučicu, a onda sam osetio da ona - ova devojka u mojoj košulji - stoji leđima, skoro me dodiruje i gleda kao NJEN MUŠKARAC ili kao Gospod Bog, koji ju je stvorio kao ženu.
Dahćući, otrgnuo sam bocu iz usta.
„Sada ja“, pružila je devojka ruku i, na isti način, zabacivši glavu sa zamršenom pramenom mokre kose, pomerajući krhko isklesano grlo i gušeći se, počela da pije iz flaše.
Gospode, Gospode, zašto si tako okrutan, Gospode. Zašto bi čovjek, tvoja najdivnija kreacija, umro tako bolno i glupo. Zašto bi ova žena sa tako nježnim i krhkim grlom, sa tako elastično oštrim bradavicama svojih grudi, koja ispod mokre košulje gleda pravo u moje oči, morala da se guši, kida svoje divno tijelo u nepodnošljivim mukama, da se guši vlastitom povraćkom i ugljen-dioksid. Gospode, Gospode, zašto joj više nije suđeno da vidi sunce, da puni svoja pluća vrtoglavim nektarom livadskog vazduha, zašto joj nije suđeno da rodi i pritisne na ovo punašno telo deteta - dete moje grudi. Gospode mozda bih se pomirio, mozda bi mi bilo bar malo lakse da je posle mene bar nesto ostalo!
- Žena. - Odjednom sam čuo da neko vrišti i okrenuo se. - Gledaj, ženo, ženo. - Smešni debeo čovek izbuljenih očiju ispod naočara sa zlatnim okvirima uperio je prstom u mog saputnika.
Brzo sam bacio pogled po hodniku i odjednom shvatio da je ona jedina žena ovdje. Ne znam kuda su odjednom otišle sve te razbijene žene, koje su svaki dan tokom plovidbe gazile palubu šetališta, zbijale se kraj svih šaltera svih brodskih lokala i tresle opuštenim grudima na svim plesnim podijumima - možda su i pobjegle , uspjeli uskočiti u čamce, ili su bili zgaženi i zgnječeni po hodnicima i na stepeništu. Možda su se zaključali u svoje kabine i tamo čekaju smrt, prinoseći molitve Djevici Mariji sivim usnama?
- Žena, žena. - skačući, poluludo je viknuo debeli, pokazujući prstom negde dole.
Pogledao sam tamo i još uvijek je tekla tanka mlaz krvi niz unutrašnju stranu butine moje djevojke, a tih nekoliko grimiznih kapljica istog trenutka je ovo izgubljeno, depresivno društvo pretvorilo u najbrutalnije krdo. Sve su oči bile uperene u nas, muškarci su upadali bezmoznom upornošću životinja, gnječili i gurali jedni druge. Nikada nisam vidio niti zamišljao toliko glupih lica zahvaćenih zvjerskom opsesijom.
Jesam li i ja zaista bio takav. Kako me je oduvala?
Živahni debeo se već oslobodio oklopa i plesao je pola metra od nas nekakav urnebesni satirski ples, visoko podižući bedra u obliku kugle, a genitalije su mu lepršale ispod jastučastog trbuha, poput jorgovanog leptira koji je smjestio u prepone. Odjednom me obuze divlji bijes. Glupi mužjaci. Šta si hteo. Kao da me više nema. Zgrabio sam stolicu i viknuo:
- Ne prilazi. Ubit cu te. Ko se usuđuje da je dodirne... Brutes. “Svom snagom bacio sam stolicu pod stomak debelog čovjeka koji je skakao kao koza. - Da se nisi usudio. - vrisnula sam, hvatajući se za novu stolicu, ali u tom trenutku me je nešto teško udarilo po potiljku i vid mi je brzo počeo da tamni.
Uspeo sam da vidim da je neki nasilnik sa izobličenim licem boksera zgrabio devojku i bacio je na najbliži sto tolikom silinom da joj je glava bila zabačena skoro pod pravim uglom, i pomislio sam: „Nije li je slomio vrat?" Onda je pao potpuni mrak, i sa olakšanjem sam odlučio: "Hvala Bogu, ubili su me. Kako dobro, skoro da nema bolova" i izgubio svijest.
Probudio sam se od neljudskog vriska. Otvorio sam kapke. Na pola metra od mene, kao dve bronzane noge Kolosa sa Rodosa, iz vode su izronile dve preplanule noge, obrasle mokrom crnom kosom.Bijela mutna zadnjica iznad njih, s dvije različite jame od napetosti mišića iza zglobova kuka, ravnomjerno se ljuljala, sladostrasno se smrzavajući na krajnjim tačkama. Smeđi, mokri penis, koji je ličio na monstruozno natečenu glistu, sa mesožderskim cvilenjem, ulazio je i izlazio između dva bela savitljiva bedra, savijena prema vodi - zadnjica žrtve ležala je na samom rubu stola, a na njegovom na suprotnoj strani, visi gotovo do vode, lijevo i desno, ispuštaju divlje krike, prekidano neopisivim režanjem, glava sa ludim očima i izobličenim ustima tresla su se na zabačenom vratu. Pola tuceta „sveštenika“, čekajući na svoj red, gazilo je uokolo, mučeći joj rukama grudi, ramena i stomak, bockajući napete članove, uz pojavu kapljica sperme, u njene bokove. Drugi, lutajući po sali, skupljali su flaše, pili, masturbirali, uzbuđujući svoje istrošeno meso za novi pristup.
Sagnuvši se i smrzavajući se otvorenih usta, bronzanonogi div je došao i, izvlačeći mlohav, mokri član, gušeći se u posljednjim grčevima i držeći ga u ruci, kao kakav nacionalni trofej izvađen iz zapaljenog hrama, otmukao se dok je išao, zgrabio je flašu iz vode i, odlomivši vrat, počeo pohlepno da pije.
Sljedeći od njih, momak od tridesetak, s kojim sam više puta igrao tenis na gornjoj palubi tokom krstarenja i koji se sve vrijeme pretvarao da je lokalna inkarnacija Claudea Van Dammea, iznenada je pao na koljena ispred devojcina otvorena grudi i počela da liže svoje međunožje sa cvokom. , dršćući i dašćući. Zatim je, gotovo u skoku, zabio svoj instrument u nju i započeo ludi ples, podižući desno koleno skoro na njena grudi i gurajući se kao da želi da joj razbije stomak svojim penisom.Zavijala je i piskala, a ja sam bio zbunjen kako tolika moć može da stane u ova grudi, koja su se činila potpuno krhka, i odjednom sam shvatio da su je ova stoka, kao celina, dovela, ženu sa samo pola sata iskustva. , do najbrutalnijeg orgazma.
Gospode, ja sam je doveo ovamo, ja, koga je ona nazvala „NJEGIM ČOVJEKOM“. Gospode, Gospode, možda je ovo najbolje. Ona više nije osoba, ona je sada samo seksualna mašina, čudovište koje zavija od niza orgazama, bez misli, bez straha, bez svijesti o neizbježno približavanju kraja. Umrijet će nesvjesno, utopljena u slapovima sladostrasnih grčeva, uronjena u blaženu nesvijest koju je Bog iz nekog razloga dao samo ženama.
Gospode, Gospode, zašto si nama ljudima dao naš nemilosrdni razumni mozak, koji trezveno i besprekorno probavlja ovaj podli svet do poslednjeg trenutka, sve do najnesnosnijih muka. Zašto nam nisi poslao milost zaborava. Očima sam pronašao giganta bronzanih nogu i vidio ga tužnog, očito izmučen sve većim očajem, kako luta do koljena u vodi kraj drugog zida šanka, još uvijek držeći u lijevoj ruci svoj smežurani penis i bocu sa vrat slomljen na desnoj strani. U ovom trenutku, djevojka je pod pritiskom sportiste zavijala posebno divlje i neprirodno savijena, istaknuti mišići su se ukočili u nevjerovatnoj napetosti, a vrisak se oteo iz njenog zabačenog grla. Debeljuškasti muškarac koji je čekao svoj red iza tenisera, poznatog nam u tom predkatastrofnom svijetu kao pastor, nije izdržao i napravio nekoliko masturbacijskih pokreta oko svog neobično bijelog debelog penisa i polio leđa atletičarki smrznuta preko žrtveni sto sa beličastim potokom.Sekundu kasnije, pukla je opruga negdje u napetoj seks mašini, ona je odmah mlohala i mlohavo legla na sto, zabacivši glavu unazad kao slomljena lutka.
- Ona je umrla. - zbunjeno je promrmljao lokalni avatar Van Dammea. - Šta je sa njom?
- Hajde, hajde brate, i da je odustala, još joj je toplo. - I ovi zveri su se tupo smejali u gustom, teškom vazduhu, zasićenom vinskim parama.
- O sranje. - iznenada je eksplodirao bronzani kolos. - Kada će se sve ovo završiti. Ne mogu to podnijeti. Zašto sam ja. čemu sve ovo. kada ću umrijeti. - viknuo je, tresući stisnutim pesnicama. "Kakav ološ", zurio je u svoj donji abdomen. „Oh, odvratno,“ i odjednom, sa flašom sa slomljenim vratom koji je virio oštrim zubima, silovito se udario u prepone.
Džin je pao unatrag od bola, zavijajući poput sirene parobroda; svi su ga šokirani gledali.
- Odvratnost, grozota. - previjajući se i gušeći vriskom, nanio je još nekoliko okrutnih, emaskulacijskih udaraca, a unakaženi genitalije visile su mu ispod stomaka o krpama kože u mlazu krvi. - Zašto nisam umro kao ljudsko biće. Sve je ona, ona. Pusti me, ubiću je. To je sve ona. - U očima mu je bljesnuo manični sjaj, podigavši ​​ruku sa svojim strašnim oružjem, kolos je zateturao prema stolu, ali je odgurnut, pao je i mlatio se u vodu, podižući čitav cunami brzo crvenih talasa.
Svi su se ukočili, sportista je poluparalizovan ispuzao sa žrtve i počeo da povraća, savijajući se na pola, dršćući dok se mučio, otišao je do vrata - da umre sam.
- Psiho. - Čuo sam kratko i prezrivo. „Ionako ćemo svi umrijeti, pa ćemo se barem posljednji put zabaviti“, i vidio sam novog heroja kako se gegao do oltara i započeo još jedan ludi ples.
I dok je bronzanonoga odustajala od duha, krvarivši i gušeći se u ružičastoj vodi, pokretna traka ljubavi je ponovo počela da radi, potresajući i preplavljujući nesvesno telo spermom, naizmjenično iznova u muškarcima koji su padali na ovaj tron zaborava, talasi zadovoljstva sa napadima očaja koji ispunjavaju njihove duše kao što je seme napustilo njihova bedra... Gospode. Zašto si tako okrutan. Kako joj zavidim, za koju je već sve gotovo. Zašto ja nisam žena. A ja bih sada ležao pored nje, upijajući njihov grimiz, spreman da eksplodira meso, rastvarajući se u mlazu orgazama i grčeva sladostrasnosti!
- Bože, Bože, o čemu ja razmišljam. Ja sam poludeo. Ali zašto ne. Uostalom, muškarci i žene su toliko slični jedni drugima i građeni su gotovo identično. Šta ako uspem, šta ako uspem. Na kraju krajeva, ti i dalje umireš. I što je najvažnije, niko ništa neće znati - na kraju krajeva, smrt pere sve tragove...
Očajničkim trzajem skočio sam i jurnuo na čeono mjesto, odgurujući mužjake, topeći se od erotskog muke, bodući ih desno i lijevo.
- Pusti me. Pusti me unutra!
- Kozo, ovde je red. “Hvatali su me i tukli, ali moj impuls je bio prebrz da bi me bilo ko zaustavio.
Odgurnuvši još jednog vepra koji je gunđao od zadovoljstva, poletio sam na sto, stao na sve četiri tako da su mi ruke bile naslonjene na ploču stola blizu ramena djevojke, a njena karlica bila između mojih koljena, i viknula:
- Pa, šta radiš. Hajdemo. I ja želim!
- Psiho. - promrmlja neko. - Ludi peder.
A ja sam mahnuo zadnjicom i povikao:
- Pa, da li je čovek slab. Možeš imati samo polumrtvu devojku!
Okrećući glavu i gledajući preko ramena, ugledao sam kaducej koji se diže, kako me okružuje palisadom instrumenata neke nezamislive misterije, a iščekivanje neshvatljivog testa osećanja obuzimalo me, nešto bolno stisnuto u mom stomaku. Sjetivši se lubrikanta, pokupio sam šaku nereda koji su napravili između djevojčinih butina i namazao ga po međunožju:
- Pa, idemo. Nisam gori od nje!
Očigledno je ovaj moj gest na neki način uspostavio kontinuitet, a ja sam ih dokrajčio. Vruća i elastična šipka naslonila se na nježno meso ispod moje repne kosti i gurnula naprijed. Pogledao sam ispod sebe, duž stomaka, i vidio iza i ispod svojih jaja dva okrugla, dlakava, ružičasta vanzemaljska jaja. Očekivao sam izražene muke, ali je postojao samo osjećaj punoće i topline, a onda je odjednom uslijedio snažan, oštar pritisak, bljesak akutnog bola i počeo sam da se trese od čestih pritisaka tuđeg tijela. "O moj Bože, nestalo je!" - Skoro sam zastenjao, a iz nekog razloga mi je na pamet pala priča koju sam davno pročitao u nekoj knjizi o starom samuraju koji se, po običaju svoje zemlje, napravio hara-kiri i ne mogavši ​​da izdrži očekivanje sveprisutne smrti, počeo da mu prerezuje grkljan. Ali gdje je moj bodež?
Pogledao sam okolo. Jedan penis mi je zapeo za oko, ogroman i kvrgav, poput korijena moćnog hrasta, koji viri ispod udubljenog, smećkastog, joginog trbuha koščatog zvijeri s rebrima koja su probijala kroz kožu. Bez riječi, ljuljajući se od guranja s leđa, zgrabio sam ovo čudovište za bazu. Bilo je to pravo čudo - živući, dišeći, napinjajući korijen hrasta, i nekoliko sekundi sam hipnotizirano gledao u rupu na njegovoj glavi, a onda sam ga, skoro stružući zubima o njega, stavio u usta. Čovjek je vrisnuo i gurnuo kukove prema meni, gotovo se gušeći.Omotana do tada nepoznatim vrućim talasom, uhvatila sam penis usnama i počela da masturbiram, pomerajući glavu gore-dole i oslanjajući jezik na slanu glavicu, jasno osećajući veliku, šireću rupu u njoj, dok je moj partner hvatao mene za kosu, tiho stenjao.
Nisam više osjećala kada i koliko puta su moji partneri počinjali i završavali od pozadi; cijelo moje postojanje, cijeli život bio je usredsređen na borbu sa monstruozno debelim drškom u ustima. Ili mi je puzao, izazivajući mučninu, u grlo, a moje usne su se skoro naslonile na mlohavu kožu skrotuma, onda se zavrtio skoro uz moje zube, a krupni čovjek, stenjajući zavijajući, pritisnu ruku na svoja jaja, a ja sam se trljao nebo uz vrh njegove glave, golicalo mu je jezikom nabore i natečene vene, skoro ga grizlo i ugledalo kapi krvi kako teku niz rijetke bjelkaste dlake njegovih skrotuma. Po mojoj procjeni, tri-četiri mužjaka su mi već obogatila anale svojim sjemenom, ali ovaj jedinstveni jogi je nastavio da se muči sve dok na kraju, praveći nekoliko pokreta naprijed-nazad rukom duž svog rizoma, nije mi zalio usta gumicom. mlaz tople tečnosti.
Ali zadivljujuća debla mog jogija je samo malo opala. Ne vadeći mi ga iz usta, samo je pritisnuo prstom tačku u međunožju, a njegov monstruozni boa constrictor ponovo je puzao prema mom grlu. Ali sada je ovaj balvan morao da podeli moju pažnju sa prilivom događaja koji su mi dolazili sa zadnje strane: bol koji je u početku pulsirao sve se više pretvarao u nepodnošljivo sladostrasni svrab koji se širio oko sfinktera. Glava mog penisa, natečena od krvi, poprimila je neverovatnu osetljivost i sa mlitavom, mekom erekcijom puzi duž golog stomaka devojčice, terajući me da se stresem od svakog dodira, sve do kičme.Došao sam skoro istovremeno sa svojom partnericom otpozadi, tresući je i puneći je spermom. Videvši to, moj monstruozni jogi je pomerio kukove, jaja su mu se skoro uvukla u stomak, a onda je novi vrući mlaz šiknuo u moja usta, a on je, zatvorivši oči, izvukao svoju sparenu i krvavu toljagu iz mene.
Bila sam iscrpljena, sperma mi je curila sa usana otvorenih usta u velikim kapima, piskala sam nešto kao "dosta, dosta", ali me je neko s leđa opet zgrabio za butine i počeo da gura svoj štap. Neki mladić sa prozirnim stidnim dlakama bocnuo mi je svoje ružičasto, nježno meso u lice, ali ja sam ga gurnuo jezikom, a on mi je na kraju samo poprskao bradu. Tada mi je sprijeda prišao nasilnik koji je na samom početku tako okrutno bacio mog saputnika na ovaj sto, i, uhvativši me za obraze, pritisnuo mi dlanovima donju vilicu i zabio mi svoj kvrgavi klip u grlo. Odjednom sam se sjetio da još uvijek moram umrijeti i, što je najvažnije, da se moram isključiti. Srce mi je kucalo u grudima takvom snagom da mi se činilo da se ljuljam naprijed-natrag pod utjecajem njegovih udaraca, a ne od pomahnitalog zabijanja u usta i rektum. Drugi manijak na mojoj krmi počeo je na vrijeme masturbirati moj penis svojim kopulirajućim pokretima. Kada mi je nasilnik ispred sagnuo glavu, probušivši svoje vruće meso, činilo mi se do mozga, ugledao sam grimiznu glavu vlastitog izmučenog prijatelja uokvirenu tuđim rukama. U jednom od tih trenutaka kanal je eksplodirao, a prve kapi bijele sperme poletjele su gotovo do djevojčine brade, ali je ostatak potekao u tromim šmrkama. Pao sam u trans: da nije bilo dva štapa i ruku koje su me stiskale odozdo, pao bih.Onda sam opet, sa energijom koja je došla niotkuda, odmahnula glavom, masturbirajući usnama nasilnikovim penisom, koji mi je jedva stao u usta, a njegova jaja su mi skakala pred očima kao košarkaške lopte ubačene u torbu. Ostala sam bez daha i letjela negdje na neki čudan način, nekako iskosa, sa desnim ramenom naprijed, i to je trajalo neobjašnjivo dugo, ali kada je njegov penis konačno skočio, izbacivši prve slapove sjemena, odjednom su odjeknula dva pucnja negde iza.
Još uvijek ne znam kako da objasnim sve što slijedi. Ovi ljudi, izbezumljeni životinjskom strašću i očajem pred nadolazećom smrću, na najnerazumljiviji način, za nekoliko trenutaka, pretvorili su se u krdo uplašenih jelena. Trčale su gotovo sa ženskim vriskom, dižući izvore spreja, sudarajući se i prevrćući jedna drugu i bockajući jedni druge u bokove i leđa u gužvi. Jarac je, mučeći me s leđa, nespretno izvukao rapir, oborio me na bok i ja sam pao gotovo bez svijesti u vodu.
Na sredini lokala stajala su tri mornara iz posade broda u punoj uniformi, mirni i hladni, a jedan od njih, u oficirskoj uniformi, držao je u ruci pušeći pištolj i vikao:
- Svi u svoje kabine. Svi u kabine. Svinje!
I pobjegli su od njega, tresući se svojim tijelima, penjući se jedno drugom na leđa na vratima.
- Svi u svoje kabine!
Bio sam u neverovatnom stanju. Telo mi je nepomično ležalo u vodi i nisam ni znao da li dišem ili ne, ali u tom trenutku moja svest, kao odvojena od ove istrošene školjke, lebdela je ispod plafona sobe, hladno i trezveno posmatrajući šta se dešavalo. Mislio sam da sam verovatno umro, ali iz nekog razloga ova misao je samo podstakla radoznalost svesti koja apstraktno lebdi u prostoru.
Nakon što je iskočio posljednji uspaničeni satir, onaj u oficirskoj uniformi je suho naredio:
- Zatvori vrata. Skini onu tablu tamo - ispod nje bi trebala biti zaliha prsluka za spašavanje i nekoliko opreme za ronjenje, ako ih onaj kozbarmen već nije popio.
Zatim je prišao djevojci ispruženoj na stolu i, bacivši je procjenjujući pogled, dodao:
- Kakav su kamenolom ovi pastuvi ovdje orali.
Vjerovatno sam mu ostavio utisak da je odavno mrtav i već hladan.
Mornari su uklonili ploču, a ispod nje je zaista bila niša ispunjena plutenim prslucima i cilindrima. Jedan od njih je policajcu doneo prsluk i opremu za ronjenje. Pažljivo je stavio pištolj na suvo mesto pored devojke, a zatim je počeo metodično skidati sako, košulju i pantalone i savijati ih tamo. Mornari su se ponašali mnogo manje ceremonijalno, a jedan od njih, već u punoj ronilačkoj opremi, počeo je odvrtati bakrena krila na prozoru.
To je nevjerovatna stvar, ali sam sve što se dešavalo posmatrao mnogo jasnije i jasnije nego što je to obično slučaj. Čini se da sam čak razvio neke jedinstvene sposobnosti: na primjer, sa mjesta gdje sam ležao, nisam mogao vidjeti oficirski pištolj, ali sam na neshvatljiv način jasno znao gdje se nalazi, a čak i kada sam ga popravljao, jasno sam osjećao kako grubo mora biti rukovanje. Zasebno, zvuk po zvuk, čuo sam ih kako pričaju.
“Mogli bismo pomoći ovim jadnicima da izađu, umjesto da ih tjeramo u kabine”, rekao je onaj koji je počeo da odvrće šrafove pored prozora.
„Ništa ne bi išlo“, odgovorio je policajac tupo. - Panika je najopasnija stvar na moru. Ovi zveri bi nas jednostavno zgnječili i zgnječili jedni druge. Mi sami nemamo mnogo šansi.
"Glupost", odgovorio je slomljeni momak koji je oficiru doneo prsluk i opremu za ronjenje, "samo pedesetak metara." Tokom rata, podmornici su izlazili iz podmornica sa dvjesto metara bez ikakve ronilačke opreme, prethodno su se progurali kroz torpedne cijevi. Bravo kapetane, uspeo nam je da usmeri karlicu na ovo ostrvo, inače bi se najebali”, promrmljao je zavlačeći ruke u kaiševe ronilačke opreme, a ja sam u mislima očajnički mešao: “Kopile, gadovi, nisu spasili brod, a sad trče ko pacovi, a nas ostavljaju da se gušimo i umiremo ovdje. Koja kopilad. Zar ćemo stvarno umrijeti?"
"Zar ne mislite", nastavio je da se šali slomljeni mornar, "da propuštamo jedinstvenu priliku u pomorskoj praksi?" - Sada je, ne skrećući pogled, pogledao u otvorenu pred sobom utrobu devojčice, pomerajući nozdrve kao jelen. - A. Na dubini od pedeset metara ispod nivoa mora, u punoj opremi za ronjenje. - Spustio je službene gaće tako da mu je elastična traka držala jaja, i dao svoj jorgovani čekić za identifikaciju. - Ne, neću sebi oprostiti ako propustim takvu priliku.
"Hajde", piskao je onaj koji je stajao na prozoru, "jesi li ljut?"
Ali mornar u oficirskoj uniformi je ćutao, iskosa se cereći.
„Za nekoliko sekundi, kako kažu, trenutak na moru“, nacerio se Zhuir i namignuo zenici svoje natečene, uspravne zadnje strane, i okrenuo se prema njoj:
- Šta, druže, fali ti belo meso. U redu je, samo se strpi još malo. - Stavio je usnik za ronjenje u usta i, naginjući penis napred, počeo da ga uvlači u devojčinu vaginu.
U tom trenutku probio me je nepodnošljiv bol - kao da su me vrućim štapom dotakli međunožje.Počevši da vrištim još u vodi, skočio sam, odnosno sjeo do pojasa u vodu, zgrabio pištolj i pucao silovatelju u grudi. Napravio je korak unazad i pao u vodu. Ne prestajući da urlam, pucao sam još dva puta - u blijedo lice oficira i u glavu mornara kraj prozora. Zatim je ludo pojurio naprijed do zhuira koji se mučio u vodi i počeo kidati usnik za ronjenje iz svojih golih zuba. Uhvativši usnama gumu ljepljivu od krvi, nekoliko puta sam udahnula kiseonik. Blažena polusvijest mi je okrenula glavu. Sasvim odvojeno, gledao sam mornara, kako mu se iz usta izvijaju oblaci krvi, kako se grči pod vodom i smrzava, stegnut od posljednjeg grča. Gotovo izgubivši svijest od slabosti, skinuo sam njegov prsluk od plute i zapravo obukao svoju opremu za ronjenje. Nisam više imao snage da otvorim prozorčić, i jednostavno sam istovario ostatak kopče u njega. Jasno, kao u usporenom filmu, vidio sam kako su se tri uredne rupe pojavile u debelom brodskom staklu, pukotine su se zmijale između njih, spajale, zatim se staklo naglo razbilo i vodopad je uletio u ex-bar, pjenio se, bacao stolice, prevrtanje i bacanje leševa (osim mornara koje sam upucao, bilo je barem tijela bronzanog giganta i jednog mršavog koji mu je prerezao grkljan), prazne boce. U zgusnutoj atmosferi jedva sam čuo vrisak iza sebe - mlaz vode je stigao do djevojčice, podigao je i nosio, udarajući o stolove i prelivajući se pjenom - grubi abdest drevnog boga Neptuna. Pojurio sam za njom u kipuću struju, uhvatio je za komad poderane košulje, pritisnuo je na zid i stavio joj u usta usnik moje opreme za ronjenje.
- Bićemo spaseni. - viknuo sam joj u uho pod udarcima tvrdog slanog spreja.- Živećemo. - I osetio sam zagušljivo kretanje njenih rebara, hvatanje životvornog gasa i žuborenje u njenom grlu.
Mrtvi oficir se okrenuo skoro pored nas. Pocepao sam balone sa njega i stavio ih na devojku. Kada je prostorija bila skoro potpuno popunjena i sve se smirilo, zamotao sam je u dva prsluka za spašavanje i odvukao do razbijenog prozora u koji su već gurale znatiželjne ribe. Koristio sam stolicu da izbijem preostalo staklo i izguram ga. To mi je oduzelo posljednje ostatke snage i visio sam, napola van broda i visio preko boka, nisam mogao da se pomaknem dobrih pet minuta. Sve ovo vrijeme djevojka je visila pored mene, kao čahura zazidana u debljini zelenkastog stakla. Možda je opet bila bez svijesti. Konačno koncentrisavši se, odgurnuo sam se od grube metalne ploče mrtve košuljice, uhvatio je ispod ruku i, polako, jedva pomerajući noge, započeo naš tužni uspon prema gore, do spljoštenog smaragdnog sunca negde tamo, u drugom svetu. .