Jedna trećina životne priče 2 2 dio_1

(bazirano na pričama Luigija Pirandela)

Tokom tih malih dvadeset godina koliko sam živeo u Rimu, naučio sam da ravnodušno gledam na bogatstvo i siromaštvo. Da, Rim je veliki, bogat, moćan, ima Koloseum, Panteon, Katedralu Svetog Petra, mnogo palata, sve se to pokazuje turistima, jer Rim je jednostavno riznica za istoričare i likovne kritičare. Ovdje kao da je vrijeme prestalo da teče, dajući ljudima priliku da razmišljaju o trajnim vrijednostima, a ujedno i o taštini i destruktivnosti svega što nije diktirano stvaranjem. Ali čini mi se da stanovnici Rima ni ne shvaćaju u kakvom božanskom mjestu žive – roje se okolo poput gomile mrava. I, kao što znate, mravu je svejedno gde puzi - po mermernom nosu Miloske Venere ili po običnoj kaldrmi kojom su ulice grada u izobilju popločane.

U posljednje vrijeme imam napade nesanice. Već sam zaboravio, moglo bi se reći, zadnji put kada sam zaista dovoljno spavao. Nešto me sa zavidnom frekvencijom diže iz kreveta u cik zore, kao nevidljivo proljeće, i tjera me na ulicu. Možda mi ove šetnje pomažu da postanem svjesnija sebe. Ja i Vječni Grad, tokom ovih sati možemo komunicirati sami, bez posrednika.

U nedjelju rano ujutro. U ovom trenutku, čudno je malo ljudi na ulicama grada. Prolazim pored "patike" - berača opušaka, koji tu i tamo svojom baterijskom lampom osvjetljava trotoar u potrazi za plijenom. Čovjek koji postoji na onome što drugi bacaju - užeglo, podlo đubre. Ne znam šta me je snašlo, ali izgledalo je primamljivo razgovarati s ovim čovjekom. Zašto ne zabava, zašto ne novo životno iskustvo. Pozvao sam berača i pružio mu svježe zapaljenu cigaru, mirisnu havanu.

- Hvala Vam gospodine!

Začudo, nije ga završio sa pušenjem – pažljivo ga je ponjušio sa vazduhom poznavaoca, a zatim ga žuljevitim prstima ugasio i bacio u svoju kutiju. Pogledala sam ga sa gađenjem. Dakle, ništa zanimljivo: prljav i raščupan čovjek nepoznatih godina sa glupim osmehom na licu. Čini se da sam svojim velikim gestom pridobio njegovu naklonost. Pogledao je u mene vrlo lukavo svojim očima, vodenim od jutarnje hladnoće, i nasmiješio se. Nasmiješio se tako zlobno, tako odvratno, kao da zna nešto loše o meni.

“Ako želite, gospodine... ali ovo je striktno između nas...” kaže mi namigujući svojim suznim okom. – U blizini je privatni objekat, dva koraka dalje... Dve mlade devojke... vrlo mlade, znate?... a jeftine... veoma božanstvene cene...

Ok, meni je dosta. Brzo, ogorčeno, skidam se sa svog mjesta i hodam ne osvrćući se. Beži, bježi odavde, iz ove smrdljive septičke jame!.. Čini mi se da kameni popločani gori i topi se pod mojim nogama. Skitnica me je vjerovatno zamijenila za bogatog seks turistu, koji besciljno luta gradom i sam traži avanturu.

Avanture. Joj, i mene su ponekad posjećivali - uostalom, živim u Rimu, čovjek nije imun ni na šta. Čak i osoba poput mene, sofisticirani poznavalac čiste umjetnosti, koja kroz život prolazi kao posmatrač i suštinski ne želi da se miješa ni u šta.

Jednog dana, pošto sam prošetao, vratio sam se u svoju jazbinu. Ništa više ne nervira od upornih molbi prosjaka kada u vašem džepu nema ni pare, a on samo po vašem izgledu shvati da ste spremni da mu date novac. Na jednoj od raskrsnica, u blizini kioska, sreo sam djevojku od nekih dvanaest godina.Bez zaustavljanja ni na minut, hodala je i hodala i cvilila iza mojih leđa četvrt sata, ponavljajući nekoliko izlizanih fraza. Ali već neko vrijeme sam gluv na jadikovke prosjaka. Ne okrećem se i ne gledam je, nadajući se da će se sama riješiti.

O, ova ljubav prema bližnjemu, ponekad nas skupo košta. Posebno se sjećam događaja iz djetinjstva kada sam, slijedeći slovo jedne od zapovijesti milosrđa, skinuo divno novo odijelo koje je moj tata donio iz Napulja i obukao ga na dječaka prosjaka sa plaže, koji nikada nije obukao odeću, i vratio se kući sa jednom kapom. Za nagradu za to, tata me nazvao budalom, magarcem i imbecilom i milovao me po ušima s tolikom žestinom da je bilo pravo čudo da su ostale netaknute. Imao sam tada devet godina i ovu gorku lekciju pamtio sam do kraja života.

Djevojka je u nekom trenutku pala iza mene i poput konjske muhe nasrnula na par mladenaca koji su izlazili na ulazna vrata. “Hoće li joj nešto dati ili ne?” – pitam se u sebi. Oh, djevojko, ne znaš da su svi mladenci narcisoidni egoisti. Beskorisno ih je u takvom trenutku zatrpavati molbama za pomoć - predaleko su od onih oko sebe, kao da su vanzemaljci s drugog svijeta.

Pa, kao da potvrđujem svoje misli, nakon nekog vremena čujem poznate užurbane korake iza sebe:

- Gospodaru, draga. Pretty!

O sveta Madona, opet ona sa svojim nepodnošljivim cvilenjem. Jednostavno ne mogu pobjeći od nje - moje srce to ne može podnijeti: lupa kao ludo. A kakav je ovo red da bežiš od svake otrcane mačke. Ne mogavši ​​se više suzdržavati, vičem joj srceparajuće:

- Ne. čega se držiš?

Gde je, kuka više nego ikad - ne devojka, nego đavol. Pa, evo počeo sam da frknem, i bilo je kao: "Uf, ti!" - i zamahnuo štapom.Odskočila je od mene u stranu, zaklonivši glavu rukom iz navike, ali čuo sam je kako pjevuši, znaš, ispod lakta.

- Pa, barem nekoliko bakra, gospodine. Šta ti to vredi?

Gospode, kakve su me oči gledale sa tog iznemoglog, ali detinjasto lepog lica, ispod šoka neuredne crvene kose. Svi poroci ulice su se ugnijezdili u tim očima, a preuranjena zrelost bila je čak i zastrašujuća.

Ali i prije nego što sam vidio te oči, već sam požalio što sam joj prijetio štapom.

- Koliko imaš godina?

Devojka me gleda ispod obrva i, ne spuštajući oči, ćuti.

- Zašto ne radiš?

“Radio bih da imam negdje.” Oni to ne uzimaju. Kažu da je još premala.

- Eh, gluposti. Samo ne tražiš dovoljno,” kažem joj, nastavljajući svojim putem. - Zato što voliš ovu sramotnu aktivnost.

Dovukla se za mnom, po ko zna koji put započevši svoj jadni trik: tako sam gladan, nisam imao ni kapi makove rose u ustima od juče ujutro, zar joj ne bih dao zaboga?

Ozbiljno sam počeo da razmišljam da li da skinem jaknu i viknem joj: „Uzmi!“ Ali onda mi je odjednom pala na pamet bolja ideja. Rad je nesumnjivo dobar savjet; ali tako je lako i jednostavno reći: radi. Sjetio sam se da je Marta nedavno tražila sobaricu. Rezonovao sam ovako: „Daj ovoj djevojci sklonište i hranu, kakva je ona otrcana haljina, i ona će nas poslužiti ne pretendujući na više. Ovo će biti ušteda za Martu.”

"Slušaj", rekao sam devojci, "neću ti dati novac." Ali da li zaista želite da radite?

Zastala je i gledala me neko vrijeme svojim hrabrim očima ispod nabranih obrva, a zatim je nekoliko puta kimnula kao odgovor.

- Da. Pa onda pođi sa mnom. Radit ćete oko naše kuće. Mojoj ženi treba sobarica.

Djevojka je oklevala, neodlučna.

- A mama?

- Reći ćeš joj kasnije. Sada idemo.

Činilo mi se da hodam sasvim drugim bulevarom i da je - čak me je sramota da priznam - drveće i kuće obuzimalo isto uzbuđenje koje sam i sam sada doživljavao. Moje uzbuđenje je raslo - što dalje, to više kako sam se približavao kući.

Kako će moja supruga Marta reagovati na sve ovo. Lično, nikada nisam ni razmišljao o tome da nekoga prevarim, a još manje djeteta. Tačnije, mogli su me prevariti, i to na najelementarniji način. Sjećam se kako sam jednom morala preživjeti ovakav napad djevojčica od 11-12 godina. U podne, u samom centru Rima, u javnoj bašti nedaleko od Trga Kapitola, ove male okretne zvijeri su spretno izvukle iz mog džepa novčanik u kojem se nalazila prilično velika količina novca, ali nisu pobjegle, ne, ali formirao je krug oko mene. Podsjetilo me na školu i igru ​​koja se zove “peti ugao”. Za one koji ne znaju ili su zaboravili, da vas podsjetim: to je kada vam prijatelji bacaju aktovku ili šešir jedni drugima, a vi jurnete između njih pokušavajući da vam je odnesete...

Moj novčanik je prvo vijorio na plavom nebu poput ogromnog crnog leptira, a onda misteriozno iznenada nestao. Djevojke su počele vrištati, podizati haljine i čak spuštati gaćice do koljena kako bi pokazale da moj novčanik nije tu. Opljačkan i osramoćen, požurio sam da odem da me prolaznici ne bi zamenili za podlog ljubitelja dečijih užitaka. Verovatno su o meni niotkuda pomislili posmatrači koji su propustili prvi deo nastupa. Da, šta god da kažete, Rim je okrutan grad, i oduvek je bio!

Kada smo devojka i ja ušli na ulaz i počeli da se penjemo stepenicama, setio sam se nečeg veoma važnog – nečega što mi je nakratko čak i nestalo iz misli.Sjetio sam se da Marta i ja ne živimo zajedno skoro mjesec dana. Moja gospođa me je rogonjila, a ipak je pobjegla sa sinjorom Furadom, intendantskim pukovnikom, ostavivši mi dirljivu notu, baš kao u ljubavnim romanima. Međutim, djevojka ne mora znati za ovu nesrećnu činjenicu.

„Pre svega, treba da se opereš“, kažem. “Moja žena će uskoro doći i ako vidi u kakvom si neredu, odbiće te zaposliti.” I presvući se u nešto čistije. Čekaj malo, sad ću ti naći jednu.

U jednom od ormara nađem neku iznošenu haljinu. I šta. Ova plavkasto-jorgovana boja će se odlično slagati sa njenim crvenim loknama. Nehajno, gestom bogataša, dobacujem joj:

- Probaj ovo... ili ovo...

Pravo je cudo da ovu krpu nisam bacio u smece. Vau, dobro je došlo!

Sve je zgrabila i poslušno me pratila u kupatilo. Otvorio sam slavine da napunim mermernu kadu vodom. Dalje, dalje, ove podle, prljave batine. Dobre su samo za, možda, paljenje štednjaka u kuhinji.

Videvši svog malog gosta golog, zaprepastio sam se: božanski. Vatreno crvene kovrče, koža kao sedef. Takvo savršenstvo oblika da se od njega može isklesati i sveta Madona. Majko Božija, ovo se dešava. Trebam li ovome dodati da sam potpuno izgubio glavu pri pogledu na ovaj divan, jedva rascvjetao cvijet. Videti pored sebe komad nežnog, ukusnog mesa, a ne okusiti ga, bilo mi je van snage. Nisam ni crkvenjak ni svetac, i ja s vremena na vrijeme imam osjećaje. Te usne. Punašne, svježe, svijetle, kao trešnje, mogle su se tako lijepo uvijati oko mog kurca.

Na samu pomisao na mogući snošaj, osjetila sam neobično drhtanje u kolenima.Ponekad čak i sasvim normalna osoba u životu ima trenutke zamagljenja uma, kada čini radnje koje nisu u skladu sa zdravim razumom, radnje koje diktira isključivo tamna strana svijesti. Možete to nazvati iskušenjem, demonskom opsesijom, amokom, mentalnim preokretom idiota koji počinje da stari - kako hoćete. Ista stvar mi se sada desila...

- Šta želiš da radiš. – uplašeno je upitala devojka kada je videla da se žurno oslobađam pantalona.

- Ne boj se. Neću te povrijediti. I ništa ti se loše neće dogoditi”, šapnula sam sa dahom.

Stisnuo sam penis, krenuo prema djevojci i prinio ga samim ustima:

- Uzmi, uzmi... Zamisli da je to klarinet. Da, da, klarinet. Jeste li ikada vidjeli klarinet. Igraj igru ​​na tome... Uzmi u usta, hajde...

- Da... da pušim. O, ti!.. Kako možeš?.. Tako ugledan, pobožan sinjor...

Pobožan. Da li me je uzela za svetog oca. Ovo mi, naravno, čini čast, ali...

- Tišina, budalo. - prosiktala sam razdraženo. - Ne viči. Nemaš izbora, ok. Ili radi šta ti kažem i ništa ti se neće desiti, a ja ću ti dati i novac, ili...

- Da, ali šta ako gospođa sada dođe ovde?

- Ali ovo nije tvoja briga. Biće mi samo gore, a oni će te jednostavno staviti na stepenice.

Malo gadno čudovište, prokleti prosjače, hoćeš li se ikada uhvatiti posla ili ne. Zar ne vidiš da gorim od nestrpljenja. Ovdje nema smisla pretvarati se da smo sveta nevinost. Pokažite kako udovoljavate svojoj braći i njihovim brojnim prijateljima. Na kraju krajeva, radiš ovo uzalud, đubre jedno. Pa, daću ti dvadeset lira. Čak i dvadeset pet, dođavola s tobom. Nikada nećete toliko moliti na ulici. Naši političari vole da govore o moralu sa govornice.Korupcija je nemoralna i odvratna, ali je sto puta nemoralnije dizati cijene hrane, a ljudima oduzimati posao i time ih tjerati u gorko, beznadežno siromaštvo.

Čini mi se da su ekonomsku krizu, uglavnom, izmislili bogati da bi dodatno stisnuli siromašne. U svakom slučaju, niko se neće usuditi da porekne da je ova prokleta kriza direktna posljedica djelovanja naših vreća novca... Ma hajde, pušite, zašto ste stali. Vidite, nije još ni ustao kako treba. Da te naučim kako da ovo uradiš. “Tako ugledni, pobožni gospodine!..” Pa, naravno, jer ste do sada imali posla samo sa šmrkavim dečkima i bubuljastim žutim mladićima koji s vremena na vrijeme imaju ogromnu izbočinu u pantalonama, ali oni sami nemaju ne znam šta žele da urade sa svim ovim. Priznajte, ovi mladići su počeli tako što su vam naizmjence stavljali ruke ispod gaćica i prasnuli od glupog smijeha, zar ne?

Voda je nastavila da žubori, i na trenutak sam se osećao kao stari Rimljanin u termama Karakale. Uspravio sam se, udaljavajući se od svoje mlade ljubavnice da joj ne ometam kretanje. Milovao sam je po kosi, a ponekad, u trenucima posebne sladosti, snažno sam joj stiskao glavu. Odozgo nisam mogao dobro vidjeti lice djevojke i odustao sam od pokušaja da ga vidim. Eh, baš sam htela da vidim oči deteta. Činjenica da je bila neverovatno prljava me je još više uzbudila. Ovo nikada nisam doživeo čak ni sa Martom. Šta je Martha. Marta je oduvek bila neverovatno čista - ovo me je, moram priznati, uvek pomalo iritiralo.Prije seksa sa mnom, svakako je morala da se potopi u aromatičnu kupku, ulašti nokte, opere zube, poprska se od glave do pete skupim parfemom... A ja sam potajno sanjala o strastvenom, eksplozivnom ljubavniku, makar i prljavom i korumpiran, otprilike takav, kome ne trebaju svi ti francuski dezodoransi, masti i druge novonastale spravice za džabe, što je samo tako dobro, samo po sebi.

Djevojčino lice je bilo pomalo uplašeno, ali pokorno: vjerovatno je shvatila da je beskorisno pružati otpor. Bila sam toliko uzbuđena da nisam mogla da svršim.

Odjednom sam poželeo još više prljavštine - ah, prokleta Marta, vidiš kako ti se sada osvećujem. - i naredio sam devojci da mi okrene leđa.

“Vrlo dobro, moja mala koketo, jako dobro...” počeo sam da mrmljam, dok je moja ruka slobodno putovala duž njenih snežno belih bedara. “A sada ćeš leći na trbuh da bolje ispitam sve tvoje čari.”

Poslušno je legla potrbuške na ivicu kade, uranjajući ruke do lakata u vrelu vodu. To je to, divno. Leđa i ukusna zadnjica, pretvaraju se u male vitke noge... Kakvo je zadovoljstvo držati sve ovo pred očima. Kako presavijeno. Božanstveno. Samo Raphaelova Galatea. Kada sam raširio noge djevojke (oh, bestidnica!), pred očima mi se pojavila šarmantna analna rupa. Nežno sam pomilovao devojčicu po leđima, njene tanke i oštre lopatice, pa prstom prešao po njenom donjem delu leđa, ponovo prešao na njenu zadnjicu... Ne, šta god da kažeš, dobro je biti lenjir. Kada sam ponovo stigao do rupe, moj prst je stao kao u mislima.

- Samo ne tamo, gospodine, smiluj se. – Čuo sam vrisak ovog đavola.

- Ugrizi se za jezik, prljavo malo!

- Da, ne znaš koliko boli!

Ne, zašto, znam, tačnije, mogu zamisliti: nešto poput klistirne cijevi, ništa više. Zabio sam jedan prst u djetetovu macu, prekrivenu laganim paperjem, a onda...

A onda, kada se oprala, ceo dan smo čekali Martu, koja, naravno, nije došla, a ja sam devojku ispratio, ne zaboravivši da joj dam novac za put. Vrijeme je da stvarno razmislite o kuharici, o tako staloženoj sredovečnoj gospođi, ili bolje, možda starijoj, koja je uredna, zna sve da radi i, uz to, ne kuka...

25. aprila 2008







[email protected]